|
|
Sa ratišta, Knjiga I.Uvod Davno buktila je mržnja Austro-Ugarske monarhije, prama malenom zlobnom uznemirivatelju kraljevini Srbiji, koja je potanjim planovima, urotama i skovima, htjela narušiti mir, velike carevine. Dugo se popuštalo, zlobnu crviću, no posljednje djelo, ubojstvo našeg milostiva prijestoljonasljednika Ferdinanda i supruge mu Louise, rasplamsa mržnju, koja urodi zlim plodom. Dne 28. srpnja 1.914. bude Srbiji naviješten rat!?! Od dana umorstva, neprestano bijahu napeti odnošaji, uvijek sam držao, zlo će to svršiti. – Mirnim se je načinom htjelo riješiti taj spor, no uvijek se uplitao u stvari “djed” sa sjevera Rus, protektor kraljevine Srbije. Nota, koju je stavila naša monarkija, sastojala se iz slijedećih točaka: Demarche u Beogradu (novinski članak, str. 4-7) 
27./7. Proglašena bje opća mobilizacija. Vojarne se sobe ispraznile, učinila skladišta. Već pomalo dolazili nekoji pričuvnici. U gradu nastale protusrpske demonstracije, te sam bio određen kao pomoćnica za uspostavljanje reda i mira. Proglašen bje preki sud nakon učinjenih navala na vlasničtvo zgb. Srba. 
28. srpnja 1914. 28./7. Proglašena je sveopća mobilizacija, izdan proglas Njegova Veličanstva na narod i proglašenje rata. Dolazili su kao crvi. Oblačio sam, primao pridošle, a žene i djeca naricale za svojim supruzima, očevima. Imao sam pune ruke posla. 
29. srpanj 1914.
29./7. Pregledao nas na dvorištu vojarne zapovjed. pukovnije g. Ante Matasić, a moja satnija 9. je bila ovako postrojena: Zapovjednik: satnik Rudolf pl. Mattanić, od Gospića “ I voda poručnik Marcel Sohr, “ II “ kad. aspr. Vladimir Margetić, “ III “ zastavnik Dragutin Kramarić, “ IV “ “ Stjepan Simon. Zapovjednik 3. baona Julije pl. Bestall. Čitava je pukovnija brojila oko 4000 ljudi. - No ne samo, što je Austro-Ugarska monarhija navijestila rat Srbiji, predviđalo se, da će nastati razne komplikacije, za koje se nije u prvi čas ni pomišljalo. Uz nas stupila je, kao prva saveznica Njemačka, koja je uplitajući se državama slala ultimatum. Tako se zaratila s Rusijom 8./8. s Engleskom, Francuskom, Belgijom, Luxenburg. Monarhija uz nju s Rusijom, Belgijom, Srbijom, Crnom Gorom. – Jedino ostadoše na “Balkanu” neuplitajući se, dakle neutralne vlasti: Italija, naša tobože saveznica, Rumunjska, Bugarska, Mađarska i Turska. – Vojna zapovijed ugarsko-hrvatskom domobr. Vrhovni zapovjednik ugarsko-hrvatskoga domobranstva general konjaništva Franjo Rohr, upravio je 6. kolovoza vojnu zapovijed u kojoj saopćuje, da Njegovo Veličanstvo car i kralj zove i ugarsko-hrvatsko domobranstvo u rat. “Domobranstvo razvija radosno svoju neokaljanu zastavu, te će se boriti muževno rame o rame sa zajedničkom vojskom oduševljeno, svjesno si snage. Domobranstvo slijedi oduševljeno ovom pozivu, te je spremno boriti se slavno, ako ustreba do zadnje kapi krvi za ljubljenog kralja i domovinu!”… Previšnja zapovjed vojsci i mornarici. “Oduševljeno brzaju vojni obvezanici sviju Mojih naroda pod oružje i zastavu. Prije nego što sam očekivao postignuta je ratna visina obrambene sile. Svaki Moj hrabri vojnik znade, da će morati odbijati napadaje pune mržnje i braniti s našim slavnim saveznicima pravednu stvar, koje spajaju čvrste veze vjernosti s Vašim vrhovnim zapovjednikom. I Vi junaci Moji hrabri idete pouzdanjem teškim borbama u susret. Sjetite se vaših pređa, koji su u nebrojenim bojevima i bitkama znali sačuvati barjak i izvojštiti slavne pobjede. Slijedite njihov primjer u hrabrosti i ustrajnosti i pokažite neprijateljima vašim, što mogu učiniti Moji narodi, puni vruće otačbeničke ljubavi i čvrsto vezani jedan s drugim. Bog vas blagoslovio junački Moji vojnici, neka Vas on vodi pobijedi i slavi!”- Koje su redovite “gebire” u ratu za momka. Naznačujem ja to, da se opaža šta je sve nas pripadalo i šta smo dobili. a.)mazda, kao u mirno doba 16 f. dnevno. b.)ratni opskrbni dijel: 1.)Potpuni obrok, za nadopunjenje 2.)Normalni obrok, 3.)Pričuvni obrok. A.)Potpuni obrok: kruh 1 ½ klgr., 1 klgr. dvopeka Kavina konzerva po 46 grama. Govedine 400 grama, dnevno. Varivo 140 “ “ Soli 30 “ “ Paprike 0.5 “ “ Masti 20 “ “ Povrće 1 “ “ Luk 5 “ “ Ocat 2 cl “ Kruh 700 / 400 / “ “ Vina ½ l “ Duhana 36 gr. dnv. B.)Pričuvni obrok; za nuždu. 2 kavine konzerve á 46 gr. = 92 gr. Mesnata konzerva 200 gr. Dvopek 200 “ Duhan 18 “ Soli 30 “
Oprema telečaka. 1 mesnata konzerva, 1 obrok soli, 1 obrok kavine konzerve, 1 obrok duhana i dvopeka. Jedan rubčić za nos, igle, konac, sapun, k tome četka za zube, dvostruki češalj i to zamotano u ručnik, četka za odijelo, 1 zimsko i 1 ljetno rublje. Ispod pokrivala telečaka iz vana lake cipele, šator. list, kolčić s uzicom. Na telečak izvana: kabanica, lopatica, šolja, vodna svetiljka i napojnjak. –
Oprema krušne torbe. Stvari za čišćenje oružja, kudelja, krpe, mast, lula, jedaće sprave, duhan. 1 kavina konzerva, 1 obrok kruha, čutura, i t.d. Sve oko 30 klgr. težine. –
Pao mi je u ruke za vrijeme rata srp. zemljopis, koji se uči u srednjim i pučkim školama: Srpske zemlje, koje još nijesu pod našom vlasti: Bosna, Hercegovina, Bugarska, Dalmacija, Istra, Banat, Bačka, Slavonija, Hrvatska, Srijem. Amo se računaju i svi Srbi katolici preko Save. K tome bijaše zemljovidna karta. Zaista ironija! –
Neke srp. propagandne pjesme. Preko Drine, preko Drine… Čujete li na sve strane Jedan uzvik Srbi hrane: Preko Drine, preko Drine… Ti junački srpski sine! Tamo suze potok prave, Jer nam srpsko ime gine, Pa i naše dajmo glave: Preko Drine, preko Drine! Jer što će nam život sada, Njega dajmo – neka mine, Jer nam Herceg – Bosna strada! Preko Drine, preko Drine! Preko Drine! Da, moj rode, Tamo treba sjaj da sine, Srpske sreće i slobode; Čuj slobodni srpski sine: Preko Drine, preko Drine! Iz “Male Srbadije” Vlad. K. F. –
I mi ćemo u boj sveti poći! Herceg – Bosna, naša sejo, mila, - Već si dosta u okovu bila; Dođe doba: da s kidaju lanci, Da zaječe tvoja brdâ, klanci! –
Pronašao sam raznih novina i pjesama, no to uzeo je baon, za predaju k diviziji, kao važna fakta, a bilo mi je za oto žao. Drugi puta se odlučih sve pridržati za sebe. – Iz dosade su nekoja gospoda radila razne programe:
Ratni jestvenik. po sastavu austro-njemačke kuhinje. Pečeni Englezi od svinjetine Nadjevenice sa Rusima. Marinirani Francuzi. Svinjski but ala Löwen u. Bruselj Srpska govedina sječena austrijskim bajunetima Kosani garnirani šnicli s njem. šrapnelima. Belgijsko kosano ala Lütich. Pohani Englezi garnirani s Francuzima. Ruska šalata svježa iz Insterburga Prženo Francusko meso sa malo bavarskim špikano tanetima ala Bajonet čisto svježe iz Pariza. Za dobru podvorbu jamči Nikolajac i Gjuro Jajac, kao i novo pariško društvo sa ograničenim jamstvom Poincare i drugovi.
Kralj Petar u škripcu. Bože mili, što je sada Sasvih strana samo jada, Paće i moj ćako Rus, Mora sada biti kuš. – Samo da je mudrosti, Da ispravim gluposti, Sad tek vidim, kak sam bedast Kao neki stari nerast. – Uzalud mi mudrosti, Kako ću se sad izvući, Niti moji diplomati, Nemogu mi savjet dati! – Sad da imam aeroplane, I automobile, Mogo bi si nabaviti, Nove ratne sile! –
Epilog: “Kud god išo, Na Te pišo, Kud god stao, Na te srao. Tikva, glava, Govno – mozak. – Šuti Petre kazat ću Ti, Punu kapu nasrat ću Ti, Ti si Petre srce moje, Što naserem to je Tvoje!” – dijeljeno po zgb. ulicama 4./8. 1914.
Momčad moga voda. vodnik Anton Kolar akt. dobr. des. Stjepan Kolander akt. deset. Alojz Nemčić prič. “ Franjo Čizek prič. “ Mijo Bogović “ razvodnik Mijo Koščec akt. p. šk. “ Franjo Pavičić prid. “ Stanko Zajec “ “ Stjepan Šnidar “ dok. “ Mijo Bodak “ domobran Petar Vukojević prič. “ Mijo Kovačić akt. “ Josip Šipek prid. “ Bartol Kunst “ “ Julijo Voljavec “ “ Gjurek Franjo “ “ Ivanušec Mijo “ “ Mijo Benčić “ “ Mato Košćak “ “ Vid Andrić akt. “ Mirko Antolković akt. “ Mijo Roginić prič. “ Gabro Udović “ “ Gjuro Piškorić “ “ Antun Koletić “ “ Vid Mokosek “ “ Imbro Ledinski “ “ Josip Pisačić akt. “ Mijo Miholić prid. “ Dominik Bedeković “ “ Izidor Štefiček “ “ Ćiril Jakšić “ “ Nikola Dropučić “ “ Gjuro Gjurak akt. “ Josip Buden prid. “ Franjo Dumbovečak “ “ Franjo Vuglar “ “ Franjo Baneković akt. “ Tomo Lukovečki prič. “ Franjo Matus “ “ Adolf Gelert “ “ Franjo Vrdak prid. “ Ivan Šestak “ “ Josip Lovrenčić Vidoša “ “ Josip Malkoć “ “ Stjepan Smerčić “ “ Tomo Šavor “ “ János Sýgy akt. “ Ivan Pintera prič. “ Ivan Sušnjak “ dobr. vodnik Draško Orešković “ zapov. zastv. Ištvan Simon “ “ Odlikovanje “vražje divizije” “Novosti” 11. listopada 1914. Previšnje odlikovanje „Vražje divizije“(novinski članak, str. 20 i 21) “Novosti” 18. rujna 1.914. Potpukovnik Julijo pl. Bestal (novinski članak, str. 21 i 22)  “Narodne Novine” 8. XII. 1914. Slavna djela hrvatskih četa (novinski članak, str. 22-24)           1. - 5. kolovoza 1914. 1-5./8. Svaki dan se iz nastambe prešlo na vježbalište “Tvrdicu!” I mene zapade čast, da vježbam momčad. Reče mi g. stnk. Mattanić, pred svima: (nedostaje fotografija ispod koje je bio tekst “Kao dobrovoljac”)
5. kolovoza 1914. 5./8. Okićeni sa hrastovim listom, te potpunom opremom, uputismo se 7s jutrom na vježbalište “Tvrdicu!”, da položimo svi zajedničku prisegu. Masa bje ljudi, jer priključilo se i naše domobr. topničtvo, te smo 2 s čekali, dok se sve spremilo. U ¾ 9 s zasvirala je glazba doček i iskazasmo počast našem zapovjedniku 42. divizije g. gnal. Sarkotiću i zapovj. 13. zbora bar. Rehmeinu (Rhemen, nap. prir.). Glazba je svirala za vrijeme sv. mise nabožne napjeve. Iza toga slijedila je prisega! Dirljivo to bijaše, kada svi skinuše kape i dignuše tri prsta desne ruke u zrak. Pred nama bijaše na konju bijeli starac, naš omiljeni pukovnik Ante Matasić, a pred njime barjak. Na njega se prisizalo. I njegove staračke usne govorahu prisegu. Prekrasno je držao govor, da je prisutnima namamio suze na oči. Mojim tijelom prolazili su kao mravci. Bilo mi je na časove, da ću zaplakati, tek dvije suze kanuše mi niz lice. “Vojnici! Svečan je danas dan, jer vjerni prisege za kralja i domovinu, borit ćemo se sa neprijateljem, koji je htio rascjepati našu majku, našu milu domovinu Hrvatsku, te je staviti pod svoje okrilje. Uvjeren sam, da ćete se borit poput vragova, da ćete nastojati proslaviti ime Vaših pređa i slavnih hrv. junaka, djedova. Veseo polazim na bojište, svjestan pobjede i pouzdajem se u Vas, dragi moji Hrvati i t.d.” Na koncu je zaviknuo: “Da živi naše Veličanstvo, naš premilostivi car i kralj Franjo Josip I. Živio!” i digne kapu u zrak. To se 3 puta ponovilo. Sada je glazba intonirala “kraljevku”, a bijaše sve mirno u pozoru, da se moglo ćuti muhe letjeti zrakom. – Barjak naše pukovnije bude po zgb. gospojicama lijepo okićen, a nato glazba zasvira: “Lijepa naša domovina!”, što bude popraćeno pljeskom i pjevanjem. Naš baon 3. brojio je onda 1200 ljudi, zajedno sa strojopuškom i okonjenim časnicima. Moja 9. satnija 274 ljudi. Nakon svečana obavljena, vratismo se praćeni glazbom kući. Pred vojarnom iskazasmo počast našem stožeru, pukovniku, koji vikaše “živili, dobro momci!” Ulicama nam sve klicalo. Vrućina je žegla, dok nam je sve znoj curio licima, te se oprema, koja je imala 25-30 klgr. težine, težom činila. Pred nastambom iskazasmo počast našem zapovjedniku 3. baona g. pdpk. Bestall-n. Danas bje slobodan izlaz svima, te je momčad napunila sve obližnje gostione. 
6. kolovoza 1914. 6./8. Rano je jutro oko 4s. U crkvi sv. Marije na klecalu pred svojim bratom Aurelom, (Zlatko, nap. prir.) klečao je vojnik obučen u sivo odijelo, ispovijedajući svoje grijehe. Htio sam, da posve čist pođem na ratište i prepuštam sudbinu svoju u ruke Svevišnjega. Pred glavnim žrtvenikom gorjele su dvije svijeće bacajuć svoje blijedožuto svijetlo na moje lice, koje bje iste boje. Primio sam i sv. pričest. Nakon povratka kući bio sam nekako kao preporođen i lakim srcem odlučih se poći na pozvani put. Najteže mi bjaše, kada sam pomislio na rastanak. Poznavao sam bol i tugu moje majčice, koja se još nije oporavila od smrti, očeve i brata, te sam se bojao za njezino zdravlje i da joj moj odlazak ne naruši mukotrpan život. U ½ 5s poslije podne oprostio sam se, držao se hrabro ne pokazujuć suza, od mojih, te me je jedini brat Alfonz, otpratio do moje nastambe. Otišao sam nekako veseo! U pivnici podvornika bile su moje stvari. Ponio sam sa sobom lijep zimski gunjac iz lake vune. Okitio sam se cvijećem i bojnim znakom. Za put spremih 50 komada “Hölgy” cigareta, 1 salamu, 2 škatulje sardina, švajcarska sira. Ručnika 2, žepnih rubaca i nekoje ručne sitnarije. Kao lijek protiv kolere kapljice zvane “Hodko-tropfen!”. Kada se obukoh bio sam natovaren, kao pravi gorski tovarnjak. Sjetio sam se mala Ivice i na oči mi navale suze. Pohitio sam iz komore i okrenuh prema ulici. Znak, da sam nekog’ očekivao. Poznati me sa začuđenjem gledali. Pitah sam sebe “Opažaju uzrujanost!”
Boj ne bije svjetlo oružje, Već boj bije srce u junaka. –
6./8. 914. Ulicama živahno vrvio je svijet znatiželjnošću, kada će se spremiti domobranstvo, koje bje okićeno s hrastovim listom t.j. bojnim znakom. Znali su da danas odlaze na bojište, da osvete smrt svoje jedine nade, svoga prijestolja nasljednika Ferdinanda. – Oduševljenje bje veliko, svagdje je iz soba orio pjev, privremene nastambe u Krajiškoj ulici (škola, nap. prir.). I evo još je na posljednji oproštaj došla gđica Lj. P. noseći veliku kitu mirisava cvijeća iz vlastita vrta, a njezinih najmilijih ruža. Uputio sam se u dvorište, gdje se već sve grupiralo i spremalo bilo za odlazak. Cvijeće sam metnuo na barjak, kojeg sam ja nosio s dvostrukim veseljem! U 7 s pošli smo na novi kolodvor. Na grudima se svakog vojnika vijala trobojka, slika Srca Isusova i raznih drugih svetaca. Kuda god smo prolazili ulicama svuda klicanje, pozdravljanje općinstva “živila hrv. vojska”! Pred kolodvorom, smo se sustavili, nijesmo mogli ući. Saletiše me moji poznati, razgovarajuć i opraštajuć se samnom. Trubljeno bje na molitvu. Puške bile su nam s kundakom uprte u zemlju, a ušće cijevi utisnuto k podramenici. Lijevom rukom iskazasmo počast. I barjak stavih na iskazivanje počasti. Otrubljeno je, znak za polazak. Okruženi lijevo i desno općinstvom, polagano se primicasmo naprijed. Mnoge mi poznate zgb. gospojice klicale za “sretan povratak”, davajuć cvijeće, cigarete, pružajući ruke. Pratiše me, okićena cvijećem do ulaza na peron, kadno se iza nas vrata zatvoriše. Odmah nas ukolesaše (!), dakako po nalogu g. pdpuk. Bestall, smjestili smo se mi dobrovoljci zajedno u III. razred, dok se momčad vozila u IV. razredu. Dugo smo čekali, kad nam rekoše, da vlak kreće tek u 2 ½ s jutrom. Uputismo se u kolodv. restauraciju. Sve bje dupkom puno. Teškom mukom uhvatismo u kutu do prozora, jedan stol, koji gledaše na peron. Tu smo sjeli. Oveće civilno društvo priključilo se k nama. Tu se je nazdravljalo, a g. V. pl. Rimaj, određuje sastanak za 3 mjeseca dana iza povratka. Dakako držasmo svi, da je za 4 tjedna sa Srbijom gotovo. Bili su prisutni poručnik Gjuro Subotić, kadet. asp. dobr. Vladimir Poznanović, dobr. desetnici Rudolf Štefan, Tomo Švacov, Milivoj Somogy, dobr. razv. Josip Novak, i mag. pharm. dobr. des. Mali Vuk Jovanović /ostao u bolnici Zgb./, te ja. Nervozno sam pušio i pio, pred očima mi je uvijek lebdio moj bijeli grad Zagreb, moj dom. Čitav niz prošlosti vrtio se mojim mozgom i prikazivao neku zlu budućnost. To me malko uznemirivalo i kušao sam zatomiti misli alkoholom. I naš podpuk. držaše prekrasnu govoranciju, te je među inim rekao: “Ponosim se da mogu kao domaći sin voditi hrabre Hrvate, borce domaće pukovnije, koji će se boriti za domovinu i svoga kralja. S njima ću otići, s njima poginuti ili se vratiti!” Popio sam prekomjernu količinu pive i donekle se umirio. No sad bilo je skrajnije vrijeme, da se udaljim. Izašao sam na peron i pogled mi pade na stolnu crkvu, čiji se zvonici ponosno dizahu. Kiša, koja je jakim mahom padala, nije me smetala u mome razmišljanju. Glava mi je gorjela, žilama hitro strujala krv, srce burno kucalo. Neka vlaga, kao suze zaokupila mi oči. Živo gledao sam sve časove moje mladosti, nezaboravne dane moje prve ljubavi i u onu građevinu moje novo osnovane budućnosti, čije temelje uzdrmao je rat. Vidio sam i posljednju sliku očajne moje majčice, kada se od nje opraštah. I pričini mi se, kao da mi ona čini ponovno krst na čelu sa svetom vodom, a usne šapću “Z’ Bogom!” I okom tražio sam moj dom, gdje bijah potpunoma sretan, bezbrižan. Sam sebi progovorih “tako mlad, zar da umrem?!”. U mome razmišljanju smete me zov drugova, “valja se ukolesati!”
7. kolovoza 1914. 7./8. Uputio sam se shrvan u odio i sjeo u kut do prozora. Držao sam, srce će mi puknuti. I kada se u 2 ½ s jutrom vlak stao, okićen sa zelenilom, hrv. barjacima, cvijećem, micati, bacio sam tužan pogled na grad. Bura je vijala mojim srcem. Oku nestao je vidik, rekoh “zbogom, do vidova!” I bacih se na tvrdu klupu.
Odlazak.
Zbogom ostaj Hrvatska, moja mila domovino, Ti koljevko hrvatskih muževa, velikana, sinova, I Ti Zagrebe junački, slavni, mili-gradu, Gdje prvi puta životno mi srce granu! – Zbogom moja mila, tužna, bolna, majko, Koja si od prvog’ mog’ životnog časa, Bila moja čuvarica, nježna voditeljica, Uz brižna pokojna oca odgojiteljica. – Zbogom moja draga braćo, mile seke, Ostali mi znanci, rodbina, miljenici, Sveukupno stanovničtvo doma mog, Koji otpratiste hrabrog sinka svog. – Nadođe čas domovinu mi branit, Rado dat ću srce, grudi ranit, Jer junak Hrvat, nikad ne bje prah, Već u boju uvijek kao ljuti lav. – Ne plačite, ne lijte bolni suze, Jer srce Isusovo, našeg života gospodara, Uz nas je, štiti protiv ubojica, taneta, I dat’ će pobjedu svete vojske, oružja! – Veselo uz nadu, čista srca, čiste duše, Uzdignite molitve pred Višnjeg’ prestolje! – Ne zdvajaj moja mila domovino, Jer branit će Te vijek’ vjerni sinci, Jedino uz geslo: “s hrabrošću svom, Za svoga sijeda kralja, za svoj dom!” – Do posljednje, borit se kapi krvi, Samo da se kleti dušman smrvi. Domovina kakova gođ bila, Svakome je sinku uvijek’ mila! –
Teškom mukom došao je san na oči, i tonuo sam u more neizvjesne dubljine. – Vozili smo se Zagreb – Sisak. Tu sam se u 7s probudio. Glava mi bje teška. Uzeo sam komadičak salame i svježa komisa. Izašao sam napolje. Zgodni bijahu napisi po vagonima: “Živili osvetnici!” “Dolje Srbija!” “Gift für Russland und Serbien!” – “Živio rat!”. Na jednom puferu bila je iz buče načinjena glava kralja Petra uz primjedbu: “Wachenmann 10 h”, zatim opet vješala. “U boj za Ferdinanda!” “Dolje krvnici, ubojice!” Iz Siska vozismo se put Broda. U vlaku smo pjevali, praveći šale, viceve. Jelo samo komis. Kraj mene bijaše dobr. des. zdr. poč. Dr. Gjuro Zoltner. Tek u restauraciji, kupio sam za svoje novce, šunke i 2 čaše pive. Sada sam bio znatiželjan, kud ćemo skrenuti, dal’ u Bosnu ili prema Srbiji ili kroz Mađarsku put Galicije. Na postajama smo sretali naše pučke ustaše, koji štitiše željez. prugu. Svagdje bje oduševljenje opčinstva, koje nas dočekalo. No kad je vlak krenuo prema Ivankovo – Vinkovci, znali smo idemo u Srbiju. Spavali smo u vlaku, a vrućina bje velika i sparina. 
8. kolovoza 1914. 8./8. Prispjeli smo u Cernu, a odatle u Županju. Za jelo nebje pravoga reda. Iskolesali nas u Županji; te smo prispjeli brodom po Savi u Brčku, dakle u Bosnu! “Jel’ ćemo na crnogorsku granicu”, se pitah! Kiša počela je padati, pa se zavukosmo u nutarnjost broda, koji služi za prevoženje šljunka i nagurali se kao sardine. Glazba je svirala na palubi, 5 zajedno sklopljenih brodova, a hrv. se barjak ponosno dizao. Bio sam gladan i žedan, pa nijesi mogao ništa kupiti na brodu. Čekao sam ½ s na crnu kavu i na koncu mi je odnese neki časnik. Čim su se prve čete iskrcale neke žene bacale bombe i cijelo bje selo poubijano. Na drvetu je visio kao strašilo srp. popa. Oči mu bijahu izbačene, kao da će iskočiti, a neka pjena izlazila iz ustiju. To me potreslo. I kroz Brčku po tmini napredovasmo. Vidio sam i prve ranjenike, vožene na seljačkim kolima. Jedva sam hodao od umora. Išli smo s nataknutim bodovima. I to moj I. vod, kao štitnica vozivih kuhinja. Tek ujutro u 3 s drugog dana, stigosmo na neko polje, 8 klm. izvan Brčke. Jelo, koje mi dadoše je smrdjelo, pa ga bacih. “Rađe trpim glad!” Bacih se na zemlju i ne potraja dugo, usnuh. Mazda K 3. 20. – za 10 dana. 
9. kolovoza 1914. 9./8. Prema propisu morao bi nositi 120 naboja, no ja uzeh samo 40 komada. Išli kroz Celić – Bjelina putem. Vrućina bje užasna, a silne oblačine prašine, koju dizahu stupajući, obasipale mi obraze, uši, usta. Tek se samo oči vidjele, no te su sjevale, od žege. Pomislih “za kap zgb. vode, dao bih 5 K”. Za jesti nijesmo ništa dobili, tek neprestano se samo putovalo. Silna se vojska tamo skupila. I gotovo jedva koracah, ubijala me vručina, žeđa i glad. Razveselio sam se, jer sam sreo mog jedina prijatelja Štefa. -“O! Tko bi Te prepoznao!” – taj će mi. -“Vjerujem, al imaš šta za jesti, davno već ne vidjeh juhe!” – -“Ako možeš čekati!” – -“To ne mogu! Vidiš svi nijesu jeli, pa Mato stupa, kao lud!” – Do 11 s noću smo hodali, i mjesto da sam umoran mogao legnuti, ne, doborovoljac mora biti “priprava!” 
10. kolovoza 1914. 10./8. Obećano bješe još na putu, da ćemo danas imati odmor cijeli dan. No rano ujutro bje “insceniran” zbjeg /Alarm/ i tek u 8s se krenulo dalje. To bje sve izlika. Jesti dakako ništa, i samo putuj. Ipak uhvatih putem nekoliko šljiva i izmolih komadićak komisa. To bje sve. Uvijek se govorilo “a, u ratu imade se za jesti i previše”, a mi već sada neuredno dobivasmo jelo. Nije se naime čekalo povoz, nego se činili prisilni hodovi. Došli smo u Priboj. 
11. kolovoza 1914. 11./8. U 5s jutrom krenulo se dalje. Zajutrak moj šljive i jabuka, bez kruha, jer ga nitko ne imaše. Osjećao sam, da me polagano ostavlja moja životna snaga. Putem, u svakoj grabi našavši ležati momke, koje svlada žega, umor, glad, al΄ nato se ne obazirahu gospoda na konju, čije prtljažne torbe bjahu pune! U 10 s zabranio je stožerni liječnik daljni hođ i uđosmo na nekakvo polje. Rasprostreo sam svoj gunj u hladu, a od gladi, kao da mi već smrt sjedi na vratu! Skupih zadnje sile. Malo prodrijemah. U 2 s prispjele naše vozive kuhinje sa svim smrdljivim jelom; te se to po nalogu liječnika bacilo i moralo kuhati novo. Mjesto se zvalo Rastošnica – Marinići. Tek u 12 s noću dobili jesti jelo “zvano” gulaš. Jedva se okrepih od kuhane i nješto masne vode. Nije čudno, 5 dana nijesam juhe pomirisao, a kamo jeo.
12. kolovoza 1914. 12./8. Rano u jutro čuli smo u daljini gruvanje topova. Mjesto, gdje smo bili, osigurano bje i isto stupasmo putem osigurano, po svim pravilima. Rekoše nam danas započinje navala sa svih strana monarkije. Vidio sam, da se časnicima izdavala bojna rasporedba i određenstva. Vodstvo imao je nad svima general pješ. Liborius von Frank. Dijelili su nam ½ l. vina, što nas je pripadalo dnevno, kavine konzerve, prič. obroke i duhan po 6 fil. Svaki je momak dobio 3 mesne konzerve. Tu smo prvi puta dobili dobru juhu i meso. U 11s bude nam saopćeno, da je naš 2.gi baon prešao Drinu bez gubitaka. Sve se moralo spremiti za napredovanje, u 2s poslije podne po najgoroj vrućini. Polovica je popadala od neprestanih napora, a odmora nedozvoljuju. I prvi puta vidjelo se letjeti naš zrakoplov. Došli smo u večer pred most na Drinu. Odmah se morali praviti šatori; no ja se zavukoh u šator poručnika zapovj. strojopuške Tomaševića. Lijepo se gostili salamom, sardinama i vinom. Pokrili se gunjevima i raspravljasmo o našem Zagrebu, milima, pucicama i t.d. U 8s javljeno, da je Beograd i Loznica u našim rukama. Noć bijaše vedra, zvijezdana, a sve mirno. U 9s javljeno, da je 2.gi baon sve poubijao i popalio kuće u Malom srp. Zvorniku, jer su na njih pucali iz kuća, premda se predali. I zaista gledasmo, kako se sve sjalo u plamenu. Srce nam igralo! – Dobio i mazdu K 3.80 za 10 dana.
13. kolovoza 1914. 13./8. Rano u jutro bje sve mirno i imali smo prije podne odmor: gradio se most. S momčadi se preduzimalo postavljanje poljskih straža. Popodne se spremismo za dalje. Sve je obuzimalo neko nenaravno veselje. Krv burno strujila žilama, oči se zalijevale vatrom. Svuda je bio samo jedan osjećaj, da će skoro doći čas, koji smo svi tako željno čekali – sukob! Silna bje vrućina. U 3s s pošli u mjesto Zvornik, kroz pontonski most i u ½ 4s stala mi je noga na srpsko tlo. Sve su kuće gorjele, a koje još nijesu bile upaljene, to je momčad s veseljem pripalila. U jednoj kući je pronađena slika kralja Petra i Gjorgja, na koju se načiniše. Kuda god prolazismo sve bje razoreno, upaljeno. U večer bijah određen kao zapovjednik polj. straže, sa 16 ljudi. Ranjen vod. Vuković. Telefon. žice iskidane.
(crtež polj. straže na desnoj obali Drine)
Sve bje tiho, tek se čulo pucketanje krova, padanje cigle u kuću, kada se upalio krov. Zatim pljuštanje Drine i udaranje iste o hridine. Bje tmina no kašnje je mjesečina rasvjetljivala okolicu. Dim uzdizao se put oblaka. Bio sam žeđan vode nigdje. Noć vedra, sjajna mjesečina. Iza gorja Vel. Visa, dizala se magla; čuje žuborenje, a oganj nemilice hara. Postavio sam vidjelice, a u sredini se ja nalazih okružen s 6 momaka. Uvijek sam pomišljao na “komite” poznate razbojnike i kućopaljitelje. Strah me nije htio više ostaviti, on je sve više povećavao moju neustrpljivost od časa do časa. Još nikad nije jedan stvor tako željno išćekivao dan, kada je tama još više povečavala grozotu moga položaja. S jedne strane valovi Drine, druge visočina, s treće šuma, a četvrte kukuruz. A kad me je noć još jače ovila sa svojim velom, postadoše mi vjeđe teškima i san mi je silom htio na oči. Silnom se snagom borih protiv njega, bijah u naporu. Pomisao da nesmijem spavati, zadržavala me bar nekako na svjesti. Zaklapale se neprestano oči, njihao sam se simo : tamo, no ipak malo zadrijemah. I uvijek sam se prenuo. –
14. kolovoza 1914. 14./8. Dan se uspeo na istočnome nebu nad obzorje. Izraz straha me ostavio i iščeznuo sa moga lica čim sam upoznao same moje ljude, koji su istim sredstvom se služili, malko se borili š snom. U jutro donio nam jedan momak kave u kotlićima, a polovica jedne se smjela ispiti, druga napuniti u čuture i piti na zapovijed. Ujedno primih pismo moga zapovj. satnije da je u 5.30 odlazak i da se vratimo s gorskom opremom, t.j. nabojni telećak, a na njemu kabanica. Gornji dio će se odložiti. Uhvatih neku ženu, koja se šuljala oko šume. Čim sam je pitao šta, se tužila na bolest srca, inače bje mirna, nije na ništa odgovarala. Opazio sam vrelo na 20 x (koraka, nap. prir.) pred nosom, a u noći skapavah od žeđe. Ženu povedoh sa sobom i prijavih mome satniku. -“Naša nije dužnost lovit žene!” – -“G. stn. p. j. ona zna skrovište!” – To me uvrijedilo. Jučer mi reče, svatko tko nezna /Losung. Mitrovica, Feldruf: Patrane/ bojnih znakova spoznanja i protivnika ma tko ima se uhvatit. Nijesam ništa odvratio, al oko mu zapne na moj gunj, kojeg nosih. -“Čij je taj gunj?!” – -“Moj, g. stniče!” – -“Marš odložit, još ste mogli ponjeti sa sobom i šerbl!” (noćna posuda, nap. prir.) – I tako je moj gunj nastradao. Nije se za čuditi, jer gosp. satnik bijaše protivnik i mrzitelj dobrovoljaca. Stupalo se dalje, nu dakako bez osiguranja, to bje samo u Bosni važno, gdje smo bili tako rekuć sigurni prema ovđe. Hodali smo po samom gorju. Vručina bje užasna. Došavši iz šume na čistinu otvoriše Srbi prvu vatru na nas. Legnuo sam pod jedno svaljeno debelo stablo i gađao na jedna srp. konjanika, te mu ranih konja, a pdpk. Bestall iz moje puške ubije jahaća. Oko glave zujila su taneta, kao da je velik bumbar proletio kraj, čulo se kako se svom snagom zabolo u drvo. Malo sam i protrnuo, no to bje tek časomično. Protivnik se nalazio na brijegu i u šumi, a mi mu se približavasmo, razvijajući se u vatroprugu. Vatra njihova bje žestoka od 3 s dalje. Dugo se puškaralo na veće daljine i sve se bliže na 200 x utvrdismo. I sada otvorismo na njih žestoku vatru i paljbe t. j. čitav vod po 60 ljudi najednoć opali. Oko ½ 6s Hurra! Zaori vika od hiljade grla, bljesak bezbroja bodova. Kao da je zemlja provalila, kao da je svaki komad zemlje vatrom i olovom sipao. Prvi su redovi prot. rojne pruge popadali. Preko njihovih izmrcvarenih tjelesa padali su nekoji naši, puštajući i slazeći(!) krvavo klupko strahote i okrvavljena mesa. U vatri je pušaka, stojopuške, nu za čudo bez topova, nestajalo protivnika, a nekoji se u divljem bijegu vraćali natrag. Do ½ 9 s protjerali smo ih sasma i cijelu noć se puškaralo.
15. kolovoza 1914. 15./8. sub. Jutrom nastavismo hod prama Ravno gori, te je putem pohvatano zaostalih Srba oko 120. Hodali smo kroz šume i kako je vodio neki prič. desetnik ne držeći spoj s drugima se izgubismo. Nemaš ničesa, kako da se orijentiraš, a ujedno si samu 25. pukovniju vidio gdje napreduje, te ni lijevo ni desno sveze. U mirno doba ne bi mogao položiti ispita s takovim vodstvom, a u ozbiljno vrijeme uvijek se omalovažavalo protivnika. Ja se odlučih i primih zapovjedničtvo i nakon ½ s pronašli smo naše! Išli prema selu Lupanj. – i tu nas žestokom vatrom dočekali Srbi. I naš satnik vikaše “Samo naprijed, šta se bojite tih kozojebaca. i srp. pizdolizaca! Juriš na njih!” Gadno letjeli nad glavama nam povici. Napredovasmo kroz kukuruz. Pedanj pred mene padala taneta. “Bože, Ti me čuvaj!” šapnuh. Nebo se stalo oblačiti. Upucali se na nas u kukuruz i svi potrčasmo na juriš. Mnoge ranilo u ruke, noge. Najednom se poskliznuh i padnem, kako sam dug i širok i okrvavih ruku i nogu, a lisnica mi ispade. Premda me oblila krv, tražio sam lisnicu i na svu ju sreću nađoh. I bez zavapa krenuh naprijed. U 7s smo ih protjerali, te nijesu juriša dočekali! – U daljini smo čuli topove. I dok smo se na cesti u dvoredovnoj koloni spremali prema Krupnju, navali silna kiša. Nebo bje crno, zastrto oblacima, blijesak munja, gromova i pljuštanje kiše, bude nam pratnjom. Grozna slika, čitave noći drhtao, promokao mišu sličan i zima se k svemu pridružila. Takove noći nijesam još vidio, kao da se nebo urotilo protiv nas, koji smo hrabro pošli na obranu mile nam domovine. Kud smo prolazili bje mirno, pred nama išli na konju husari. Najednom plane puška, a svi husari kasom navale natrag bježati i nastane užasna zbrka. Nevidiš prsta pred nosom, kiša lijeva kao iz kabla, a ljudi samo padaše po grabama. Svatko se prestrašio i stali smo bježati na nekako brdo. Mišljah “kako nas se neoprezno, kao na klaonicu vodi!” Onako mokar, bacio sam se na mokru zemlju i pokrio kabanicom i šator. listom. “Kako Bog da! ili će nas sve potući ili ostati živi!” Jedva malo usnuh probudi me žestoka vatra. Predstraže su pucale, a tek se jutrom konstatiralo, da su naši od 3. baona pucali na predstraže 1. baona. Pucao si, a da neznaš na koga ni kuda. –
16. kolovoza 1914. 16./8. U jutro išli prema Krupnju. Putem je momčad nekoje preostale kuće razorivala, razbijala prozore i pokućstvo. Sve pukovnije su se bolje hranile, robile sve do čega su došle, tek domobranstvo nije smjelo. Vodili su svinje, janjce, piliće, purane, slanine, kruh, rakiju. Sve kuće se sa nataknutim bodovima po ophođama pregledavale. U jednoj kući ležao je na suhim šljivama ubijen Srb., a svinje mu griskale noge. Ispod njega gladna momčad vadila šljive! Oko 9 s jutrom prispjeli smo u grad Krupanj. Sam grad leži u dolini, okružen sa gorama i šumom obrastao. Imade krasnih kuća. U poreznom uredu pronađeno je 20.000 dinara, koja je svota uzeta kao ratni plijen. Sve kuće, kada smo u dvoredovnoj koloni s nataknutim bodovima išli ulicama, imale su bijele zastave, znak predaje. Grad predao tobože dobro poznat mi pravnik iz Zgba Jovanović, koji bje obućen u odijelo srp. vojnika. Vidio sam bolnicu s ukusnim uređenjem i prekrasnu bolničarku, crnooku i crnokosu Stanoju Vladimirović. Zgodno sam s njome razgovarao i među inim reče “Čudim se, da Hrvati, kao kulturan narod puca s dum-dum nabojima!” Uvjeravao sam je o protivnome. I rekao joj koješta! Moj satnik primijeti “50 kr. bih dao!” Dakle grad se mirno predao. Kako nijesmo već davno jeli, odlučio se naš zapovjednik satnije, da domaće pučanstvo priredi piliće i sve što imade. U jednoj kući smo pronašli kompot od jagoda, te je svaki dobio malu žličicu. Nadošli su i Mađari, te haračili dučane. Pšenicu, kukuruz sve su porazbacali. Rakija curila potocima. Ljekarna je uništena, a vino sedavalo(?), cognac, sve iznešeno. Iznešene cigarete, nu ne za nas. Dovela je 26. puk. domob. mnogo zarobljenika, a neki narednik je to sortirao. Neka izađu oni najprije na “ić”, i bilo je Lazić, Vasić, Kostić, Kristić, i t.d. Ovi su pucali na njih. 8 ih svezao zajedno i kroz leđa je posljednjega kušao probojnu snagu puške, sve je probilo tane. Mađari su naticali djecu na bodove. Sve, koje su poubijali ili vješali, jedni su za druge pravili grob. jame. – Mi smo odmarali izvan grada, i čekasmo na jelo. Husari su izašli naprijed u ophođe. Stanovnici su nas uvjeravali, da neima vojske. U nekom vrtu bje obješen srp. popo i jedan komita. Taj bje posve crno odjeven s bijelim remenjem! Najednom oko 3 s užasna pucnjava redovite srp. vojske na naše husare, a oni letjeli natrag kao ludi. Mi hitro na sve povisice, pucanje bje žestoko. I naša strojna puška pod zapovj. satnika Murkovića je užasno pucala. S revolverom u ruci tjerao nas je naprijed i pucao u zrak. Opet nas iznenadiše srp. vojnici, jer mi uvijek idemo bez osiguranja, kao po kakovom šetalištu. Vatra bje užasna i topnička i pješačka. Zrakom letjele su šrapnele, granate. A gdje bje naše topničtvo, još u Bosni! Samo te se tjeralo naprijed, a priređeno jelo nijesmo vidjeli! To bijaše prvi žestoki boj, jer do sada bijahu samo njihova posljedna obrana /kao naši ustaše/ na dnevnome redu. Nakon žestoke borbe uspjelo nam je protivnika malo potisnuti. Užasno bje vruče, kada se uspinjasmo samo kamenje, skliže se. Napredovasmo kao ludi, bez odmora. Ponjestajalo mi daha, srce lupa. Bubnjari udaraju juriš, a i trublje trube. Zaglušna vika i buka. 9. satnija morala je poduzeti obuhvatnu navalu. Dakako, dobrovoljac mora da pronađe put, ići sam morao kao čelce. Dobro se iz šume na mene upucali. Sklonih se za bukvu, što opažah kod svih časnika. I moja se satnija razvila u nekoj šumi. Pomalo je počelo kišiti. Nedaleko mene jednog ranilo, no na vlas kroz srce. Zamotali ga u šator. list, iskopali grabu i pokopali. Načinili križ. “Ovđe počiva borac za kralja i domovinu Kirin Stjepan, 25. domob. puk.” Satnik kleknuo mi svi za njime i pomolili se za pokoj duše! Vatra je uvijek bivala sve žešćom. Opazih nekog Srbina, kako je prema nama ciljao, uzeh nišan 300 i puška opali, ranila ga. Samo se srušio! Mađari su se u Krupnju dalje gostili, a mi tuci se, bori! Naša navala na bok protivnika uspjela i mi ih protjerali s povisica. Pronašli posve potućen dogl. odvojak 28. domob. puk., ranjene časnike i momčad. Srpski časnik pogođen u čelo, još je klečao, u pozi prije zgoditka. Povezali ranu našem natporku. Dalje napredujuć došli smo u križnu vatru naše pukovnije, jer nas je satnik samo naprijed tjerao. Legno smo smo na polje i tu su šišali kao ludi po nama. Uzalud vikanje “ne pucaj!”, vatra bivala je sve žešćom. I zaista vodstvo je tome krivo, jer nije bilo sveze. Uzalud mahanje zastavam i sve. Trubača nije bilo, a satnik prošao. Držao sam, sad smo frigani. Nakon ½ s se usljed dana znaka trubom sve utišalo. Protjerasmo ih! Zakopali smo naboje protivnika, zatim oružje, puške porazbijali. Jednom srp. vojniku, curio je mozak, drugom opet rasjećene grudi i t.d. Udarila je silna kiša, i opet se skupismo u dvoredovnoj koloni na cesti. Pronašli putem porazbacane srp. kabanice, bodove, puške i naboja užasno mnogo. Gladni smo, kao vuci. Išli kroz sela, no uzeti se nije smjelo ništa, izim šljiva. Žene su signalizovale barjacima s jedne brdine na drugu. Čim smo se pojavili u kojem selu, zapalili su Srbi stok sijena kao znak, zatim se pušilo iz dimnjaka. Sve to opažasmo. Jedan je civil metnuo na glavu komad zavoja, te je time, davao znakove. Uhvatilo ga i objesilo. Pod stogom sijena pronašli smo dječarca od 14 god. bio je sav crn, a komad lubanje odskočio, mozak se prolio. Zgražao sam se nad time. Onako mokar spavao sam u nekome šljiviku i pojeo za večeru 50 šljiva. Dosta bje toga mi dana. Doživio sam nješta neugodna i lasi mi ko ježu narasli.
17. kolovoza 1914. 17./8. ponedj. Rano jutrom napredovasmo i pozdravilo nas srp. topničtvo. Visoko, sve nad nama se rasprsnulo, a crveno bijeli oblak dima ljepršao zrakom. Gorje je tutnjilo. Uznastojali smo im doći u bok, ali nas protjeraše prežestokom vatrom. Drugim putem skrenusmo, jer spopala nas užasna strava, tako su izvrsno gađali. Mrtvih i ranjenih bje masa. Ipak je 26. puk. 6 topova zarobila i topov. municije. Dobili po kućama svia(!), slanine, pšenična kruha i rakije. Topovska je vatra na nas prestala, ali se u daljini čulo, kako naše i protiv. topničtvo bije boj. Vucari smo se kroz, šumu, trnje, a tek pod večer se sklonismo na neko polje i pravismo u zemlji zaklone. Ja kao izvidnica, pa hodao cijelu noć Bog nek znade kuda, samo znam po trnju, jer se sav zakrvarih i ogreboh. Padao sam iz jame u jamu, Natukao noge. Uza to bje malo strah ići po tmini po neznanome i protivničkome tlu. U 1s smio sam legnuti, a u 3 s gurnuo me satnik kao cucka nogom, vičuć “ustaj!” Al sam bio bjesan.
18. kolovoza 1914. 18./8. Htjeli smo proslaviti mirno imendan Njegova Veličanstva. No u 5 s jutrom se utabori na brdini Ćulište, pozdravilo nas srp. topničtvo, želeć nam: “Dobro jutro!” Brzinom se sklonismo u pokrajnu šumu, te su nekoji ostavili svoje stvari. Tu smo čekali na smirenje. U visini od 50 m. rasprsnule se šrapnele nad našim glavama. Vatra je bivala sve žešćom upucali se i u šumu, te smo se morali povući. Pojeo sam jednu konzervu. Kroz drugo brdo došli smo izvan boja. Nije se čulo pušćane vatre. Poslije podne pozove me zapov. satnije k sebi. -“Idite u ovo selo, tražiti jela. Uzmite sa sobom ½ voda, jel΄ nije isključno, da neće na Vas pucati!” – -“Razumijem!” – oštro pozdravih, “lijepe mi zadaće” pomislih! Učinih mi naloženo! Selo imalo je oko 20 kuća i na svakoj se vijala bijela zastava. Dođoh do prve kuće. -“Živ bio gospodine, živila vojska, živio Vranjo!” – vikaše muški dizajuć kape. -“Imate li pušaka?!” – -“Jok brate, nema, ta mi smo Vaši!” – -“Imate l΄ šta jesti!” – -“Dat ćemo, de uđi u sobu!” – Razgovarasmo o prilikama i svi psovaše kralja Petra i Pašića. Pričao sam im koješta. -“Kako Ti je ime?!” – upita me neki starac. -“Stjepan!” – -“E živ bio Stevane!” – i nudi mi rakije. Ja je ne htjedoh, bojao sam se, da je otrovana. -“De Ti prvi pij!” – rekoh mu. -“Neboj se!” – i starac popije čašicu. Međutim su iz sela donijele žene kruha, slanine, rakije i oprostih se. Nijesmo se ni 30 x udaljili kadno iz sela dobismo žestoku vatru u bok. I dva mi momka raniše. -“Nazad, da im mater srpsku!” – Navalismo kao lavovi u selo! -“Tko je pucao?!” – viknuh bijesno -“Milost!” – vikaše žene – “Iz pokrajna se sela pucalo!” – -“Šta laješ, šta misliš, da ravno nama u leđa se može iz desna pucati. Nema milosti!- Ubijte sve!” – viknuh momcima. Ja sam ubio samo 10 iz puške. Pod krovovima se nalazili mladi branitelji. Sve izim 10 god. djece se ubilo. Oko 70 ljudi. Krv je potokom tekla. Na pragu kuća, na putu bilo je mrtvaca. Svi se naši uzbunili. – Vratio se natrag prijavio sam sve. -“Dobro, to ide na Vašu odgovornost, jer se po ženev. ugovoru predajuće se stanovničtvo nesmije dirati!” – Konačno se uspostavilo da to bjehu srp. vojnici, pa nas u civil. odijelu namamiše i dobih samo zato pohvalu. U jednoj kući plivao je u rakiji ubijen Srbin, a momčad je čuturama vadila i pila. Za vodu se bojasmo, da nije otrovana. Dobro je bilo jelo! Spavao sam u nekome šljiviku, a osigurala sve polj. straža.
19. kolovoza 1914. 19./8. Već izrana čula se pucnjava topovska i žestoka pješačtva. Kako napredovasmo došli smo do Bijele crkve, kraj Valjeva. Tu bijaše glavna sila srp. vojske i njihova streljana i vježbalište. Protiv nas su stajale dvije protiv. divizije “drinska I. i timočka I.”, te nijesmo mogli naprijed, nego smo dobili zadaću da ih suzdržavamo. Naše će ćete navaliti na “Valjevo”. Danas imao je protivnik strojopuške. Vatra bje užasna i dobro su gađali, jer smo mi bili na cilju! Za jesti ne bje, kao uvijek ništa, izim suhe i svježe šljive, te voda. Drhtao sam u zaklonu, jer take vatre još nećuh! Jedno tane probilo karte, koje sam ja imao u krušnoj torbi, a meni ništa, hvala Bogu. (crtež bojnog položaja, str. 59)
Popodne ipak donio jedan momak deset. Stj. Nemčić, nekakvi rod kroz kumstvo hljeba, kozjeg sira, slanine. Ležali smo kao marva, a od vručine jezik se osušio. Nijesam pucao, bio sam kao pričuva, no taneta lete kraj mene. “Uzdajem se u providnost Svevišnjega i obranu M. B. Lurdske, moje zaštitnice!” U večer se vatra nješto i stišala, došle naše kuhinje i dobili za jesti, nekakvu rižu. Spavao na groblju, na mramornoj ploći, pokriven kabanicom. Opazio sam, da je jedan časnik drugome povjeravao neke neugodne tajne. Pričinih se kao da spavam, i čuo sam “Wir sind fertig!” Samo me oblio smrtni znoj, i pomislih “tu ću vjećno spavati!”. Ranjenih i mrtvih bje sila. Svaki me šušanj smetao, jer držah “evo, protivnik je tu!”
20. kolovoza 1914. 20./8. Već smo po treći puta htjeli se približiti do protivnika, ali žestoka topovska i pješačka vatra, kao i mnoštvo ranjenika, ponukalo je vodstvo na uzmak na Ćulište. Ta kako ne, došli smo na njihovu streljanu, kao “zielscheibe”. I uvijek se sklonismo u šumu, čekajući, da se vatra smiri. I nad našim se glavama rasprskale šrapnele. Jaće se stisnuh o drvo, koje je bilo dosta široko, okrenuo telečak prama gore. A naši zapovjednici odoše za druga brda. Kada je vatra malo se smirila, izvadih mesnatu konzervu, da je pojedem, kao na moj imendan. Kruha nijesam mogao dobiti, to sam kupio mrvice po krušnoj torbi. U mislima proletješe svi lijepi časovi moga života i suza mi kane iz oka. “E, da me moji vide!” Pušio sam dlake kukuruza, omotane sa “pack” papirom, usto sam dobio nekoliko svježih i suhih šljiva. U 10 s određeno sve za polazak. Upitah mog prijatelja Kramarića, šta to znači. “Došla je od armee zapovjed, da se za 24 sata imademo povući u Bosnu, jer se radi o primirju!” Ja to ne pojmih. Na časak se veselih tome, a kašnje morila me sumnja, “premalo nas je!” Glavno je prošlo u Galiciju. I u vrevi opazim, gdje moj odloženi gunj, nosi služak g. jednog! Išli smo kroz šume, gore, brdine kao ludi, da stignemo na glavni put. Vručina silna, a ne možeš naći vode! Put je vodio prama “Loznici”! Pred nama išao je povoz, volovi, pa husari. Prihvatio me glad, pa jeo sirov kukuruz i buče. Posve kao divlji ljudi! Najednoć opale nekoliko pušaka i nastane silan užas, strava. Naime s obje strane puta brdine, gusta šuma, ništa nije osigurano, a mi u kotlini, potuku nas kao miševe. Svi husari bjež natrag, konji sami, volov. kola se nekoja prebacila, upravo gadna slika. Svi bjež, kuda koj! ”Na brdine gore!”. Užasna me vručica spopala, jedva sam došao, uspinjajuć se kao vjeverica po trnju, šiblju, grmlju. I sav se zakrvavih. Do 12 s noću išli bez svijetla, a tmina, da ne vidiš prsta pred nosom, koje kuda. Sada zagazio si u potok do koljena, a onda kroz močvarno tlo, pa kroz rijeku, šume. Sve je trčalo kao ludo, te se skoro izgubih. Zvao sam uvijek, “9.ta, gdje ste!” Najednom se popiknuh, pa sam se po “starki” smicao i nekakav kolčić udario me u rebra. Samo mi se zamaglilo pred očima. Izbjegli smo napadajima komita. Onako gladan segnuh, idući kroz nekakav šljivik za šljivom, kadno me udari svom snagom netko u leđa “sada ćeš krasti!”. Ja se okrenem i opazim nekakova domobrana i čušnem ga svom jakosti, da je izgubio kapu.
21. kolovoza 1914. 21./8. U 3 s ustali smo, tek se stalo daniti. Ništa ne sluteći zla približavali smo se k “Loznici”. Momčad je kupovala kruh, voće. Čim bliže, tim se čula slaba pucnjava. Iz najprije slabo, samo da su nas primamili. Najveće su svinjarije pravili njihove ustaše u civilnome odijelu, to nije čudo, da su Mađari naticali djecu na bod i preko sebe bacali. Oko crkve stajao je tobože svečenik i držao križ i vikao “štitite djecu!”, a kašnije bacali bombe. Mnogo ih bje obješeno, samo su haljine lepršale, a kape je momčad za “nuždu” izrabila! U gradu se nalazila i naša bolnica, te se srp. ranjenike isto njegovalo. II. baon je prispio. Vidio sam, kako ih vješaju, a ostali su to gledali i morali za njih kopati grabe. Po nalogu zapovj. pukovnije je 20 civila poubijala i strojna puška. Padali su jedni lijevo, drugi opet desno. Gorjele svijeće za naše poginule. Mađari bili pijani i imali 1200 ranjenih, dok mi nijesmo smjeli ništa. Grad bje uništen, orobljen. Vatra bivala je sve žešća. I nas natjeraše da branimo nazadovanje naših četa. Išla je jedna rojna pruga iza druge preko željez. pruge i nasipa. Protivnik je imao sjajne utvrđene pozicije, a mi na otvorenome tlu. Čak iz tornja je crkve pucano sa strojopuškama. Vođenje, sa naše strane ne bje nikakovo, jer se svi časnici sakrili, a i vlastiti na nas pucali. Ja sam morao štititi lijevi naš bok u jednome šljiviku. Pucalo se neopisivo. Kao da čitav roj zuji oko ušiju! no taneta su strašno žviždala. Prvi je juriš bio bez uspjeha, potisnuše nas natrag, jer je topovska i pušćana vatra bila užasna, i takovoj još nijesam bio. Iza plota skopasmo grabe, to oko 3 s popodne i otale pucali na ukopana na brijegu protivnika. Mnogo je naših ranjeno od satnije oko 64 ljudi. Ležao sam pod šljivom zajedno sa zast. Simon. Taneta nam tresla šljive, koje smo kupili, jer jeli nijesmo ništa. Večina je ranjena u ruku, nogu, zatiljak, srce, pluća, nos. Ranjen bje i pork. Subotić, kroz nos, i taneta je izašlo kroz nosnicu napolje! Momčad se stala sakrivati i prvi i zadnji puta vidjeh g. stnk. Mattanić, kako ih revolverom tjera natrag. Iza nas bje kuća i kukuruz. Još su poduzeta dva juriša no bez uspjeha. Momčad koja je bježala prama šumi se sakupljala po domob. Mokosek i nanovo spremala za juriš. 28. puk. koja je došla u kukuruz pucala nam je u leđa neznajuć, da smo mi naprijed. Potrčao sam do 28. puk. da joj to dojavim, kadno me podpuk. Bestall natrag natjera, s riječima “marš u rojnu prugu!” Rekoh i to kad. Kramariću. Nosivce ranjenika, nijesam ni vidio. Protiv. vatra bude pojačana. I sa krova kuće iz šljivika se na nas pucalo. Neki prk. II. baona držao je revolver i stisnuvši se u kut vikao "naprijed u kuću!” Došao sam tamo, neki se časnici zavukoše pod kotac i svakoga nazad tjerali, kao junaci iza zaklona! Dva koraka kraj mene pao je prk. II. baona Oton Meštrović, pušeći mirno cigaru. Drugih časnika nije bilo, izim navedenih. Vidio sam ranjene kolege Gjegjerca, Mačeka i Zdunića, taj je umro. Samo je rekao “da su tu zdrastvenici bio bih spašen!” Kraj mojih uha samo taneta zujila, mislio sad “gotov sam!” Nekoja momčad nije više htjela pucati, već se samo povlačila natrag nemoguća izdržati četverostruku vatru. Nekoji su već nazadovali, a mi nijesmo zatu zapovijed ni znali.
(crtež bojnog polja, str. 67)
Svuda mir, tišina vlada, Samo gdjegdje puška udara, Koja smetala je sveti mir, Pokazivala srpski prkos, hir! – Sve to bliže “domobranstvo” stupa, Lagano tiho, nečuje se lupa, K “Loznici” tvrdu gradu, Da se vrati u zemlju dragu! – Kad najednom sa svih strana, Pojavio se dušman kleti, Na pukovnije pucao barjak sveti, Htjede iz ruke ga nam oteti! – Pokročili hrabri “domobranci”, Planule puške, dobrih stijeljaca, Bod za bodom naprijed srnuo, Kleta dušmana natrag gurnuo! – Žestoki se bio oko nas boj, Izginuo gotovo cio moj roj, Al΄ hrabrost našu slijedili drugi, Protivničke proburazismo grudi! – Sve to više dušman crvom vrvi, Hrabrost momčadi taneta smanje, Curkom cure krvave junaka rane, Potisnut bje ostatak hrabre čete! – Da prama Drini se sve povuklo, Kog srpsko tane nije utuklo, U carstvo naše mile zemlje, Sretno prešlo hrvatsko pleme! –
U 5 s načinio je ostatak četvrti juriš, nu bez uspjeha, te nas protivnik opkolio. Sve se razbježalo s užasnom stravom, a Srbi su bolje pucali kao ludi. Stao sam i ja trčati za drugima, neznajuć kuda prama šumi, moleći “Oče naš!”, da me tane ne zgodi. Zast. Kovačević bježao je noseći zastavu. I kao lud “strugao” sam kroz kukuruz na koj se upucali. U ovome času sam potpunoma spoznao moj položaj. “Zar sam izgubljen?! Broji li se moj život, samo još na časove?” Moje su sile popuštale, jer sam još imao opremu na sebi, dok je momčad sve pobacala. Pomisao, da bi me već sada morao ostaviti život, otimala mi životnu snagu. – “Stoj, predaj se!” vikaše za nama trčeći Srbi i već nas skoro opkoliše. -“Dok je živa glava mi se ne predajemo!”– i dobre puške “domobranaca” učiniše svoje! – Nu ipak se srčano borih protiv pomisli(!). Podignuo sam oči prama nebu. “Majko Božja Lurdska, Ti me spasi!” Al΄ od časa do časa mi nedostajalo životne snage. Bio sam uvjeren da gledam u oči smrti, nu nijesam znao, na koj će me način zadesiti. Nijesam već mogao ni disati i trćah kroz čistinu, koju je protivnik za bolji vidik uradio. – Da mogu namočiti glavu vodom da mogu ugasiti požar svoje nutrine. Najgorja i najsigurnija nositeljica smrti “žeđa”, javila se kod mene. Usnice mi se posve posušile, jezik se za nebce priljepio!… Opazio sam most! Neizmjerno zahvalan – pogled bacio sam prama nebu, a nada uđe u moje srce! “Barem ću biti spašen od smrti!” Pogled na vodu dovede me do zdvojnosti. “Nesmijem ni usne pokvasiti!” Sretno se vratih, premda su pioniri već trgali most u Bosnu i pao sam na zemlju. U ovakovoj vatri još nijesam bio! Tamo palo i ranjeno do 2000 ljudi, ako ne više! Vido sam puk. Matašić, gdje su mu suze išle od žalosti za momčad. Preostale su ranjenike nekoje zaklali Srbi, nekoje zarobili. Čula se vika “ Ne ubij brate!” Oni, koji su prije došli se grupirali. -“Gdje ste tako dugo?!” – pitao je satnik. -“G. sntk. pokorno javljam, nijesmo znali za nazadovanje, a i dužnost bje mnogih, koji su nas vodili, da ostanu s nama, pa su svi prije odstrugali!” - odgovorih. Time ga uvrijedih, pa me još više zamrzio! Ovako izmoreni stupasmo još 6 klm prema Vranji, i tamo u šljiviku spavao i ćutio se kao kod kuće, uz male promjene. Samo se opremom sruših!
22. kolovoza 1914. 22./8. Taborovali u mjestu Bjelaševac. Osjećao sam se posve iznemoglim, više kao mrtav, no živ. Dobili menažu. Veselio se tome, kao djete igrački. – Sve se neugodno sjeća jučerašnje pozicije. Popodne sam spavao do 3 s, a onda dobio strijeljiva, duhana po 6 fil., kruha, dvopeka. Mazda K 4.96. Uspostavio sam gubitak: pao pork. Sohr, Dr. Popović, liječnik, valjda zarobljen; za mnoge se nagađalo, da su pali kao npr. kad. Kramarić i Dr. Zoltner, pa se vratili. Momčad: pali: Ivanušić, Stijerski, Grošinić, Šimunac, ranjenici: Njemčić Stjepan, Cepanec, Worich, Račić, od moga voda. Cijele satnije bje gubitak 64 momka, 1 časnik. – Naš pukov. Ante Matasić promaknut je i imenovan zapov. 84. brigade; podp. Bestall, zapovj. pukovnije, a satnik Mattanić, zapovj. 3. baona. Saznao da je 8. kor., Česi, kriv našem nazadovanju. Počeli su uzmicati i tako smo ostali sami, pa bi nas bili pohvatali. Zarobljeno je po protivniku od 8. kor. ostavljena 42 topa, stijeljivna sva kolona i čitav povoz s ratnom blagajnom! To saznah kroz časnike. Nama se tajilo i reklo – “da se radi o miru”.
23. kolovoza 1914. 23./8. Nedjelja: Načinili smo šatore na polju, unutra metnuli slame, jer je počelo kišiti. Zapovj. satnije imenovan bje ndprk Tršinsky Stjepan. To me razveselilo više no cijela Bosna, jer znao sam, bude sve drugačije. Pod šatorom se smjestili vodnik Kolar, dobr. Novak, ja. To bje elita I. voda. U 7 s bje šćetana vježba, usprkos kiše i premda umorni. To bje prva zapovjed zapovj. baona! “Momčad se nesmije uljeniti, mora uvijek biti gipka!” a i u 5 s poslije podne! – Ujedno je g. satnik s debelom batinom naokolo šetao i tko ga nije oštro pozdravio isčuškao, prekleo mu “mater”. Junak u Bosni! –
24. kolovoza 1914. 24./8. U jutro u 4 s , ustaj! Kamo?! Naši otišli, put Bjelaševca, a ja određen kao štitnica diviz. povoza i čitava satnija. Bio sam zapovj. polj. straže zajedno sa zstv. Simon. Iz najprije razgovarao s mojim ndprkom o Zgb, sjedeći na kištri od konzerva. -“Ja se Te dobro sjećam iz Zgba, kao veseljaka i šteigera !” – -“Dobro poznati ptić!” – Dao mi je pušiti fina bos. duhana, vina i mome kolegi dobr. Drašku Orešković! U 10 s išao sam na polj. stražu. Bilo je oblačno i čula se pucnjava naših topova, koji se gotovo za cijela naša napredovanja po Srbiji, nalazili u Bosni. Kako ne bje kuhinja s nama, kupio sam kukuruznog kruha, pa pile za K 1.40 s krumpirom. Dobro bje priređeno! Šljive i kiselo mlijeko. U 9 s se povratih, pa se legnuh na sljamu pod kolima. Čekali smo na zapovijed, da stignemo naše.
25. kolovoza 1914. 25./8. Od 3 s jutrom opet na polj. straži. A postavili smo 4 viđelice. U daljini se vidjela Drina, pa ona nesretna Loznica, koju opet zauzeše. Dan bijaše lijep, sunce. Obolio sam na želudcu od vode, te sam težio za rakijom, koju sam u Srbiji toliko rado pio! Bojao sam se kolere, te sam malko spavao. Jeo nisam ništa. Samnom na straži: Kunst Bartol, Vukojević Petar, Ledinski Imbro, Šipek Josip, Mokosek Vid, Kovačić Mijo, Benčić Mijo, Ivanušec Gjuro, Koščak Mato, Vuljavec Julio, to bje ostatak mog roja! U 9 s došla je izmjena. Jedan je zarobljenik rekao “da se svi boje domob. taneta, da imadu dobre zgoditke!” U 5 s p. p. “zbor”, pa dalje kroz Branjevo! No ceste bijahu gadne, pa legao u kola na telečake, jer nijesmo u noći mogli naprijed. Sva me rebra boljela, jer me tištio, po koj kotlić, pa nabojnjača i t.d. No rublje ne mogoh pronači, jer ga drugi prije mene pokrali! Nutra legnuo i zstv. Simon, a pod kola, straža s puškom njegov sluga “Makar!”
26. kolovoza 1914. 26.[8.] Rano jutro nastavismo, po još gadnijem putu, hod. Putem nam se prerušila orudna teška kola, a to dizali. Vrućina gadna, da sve zijevaš od žeđe, a vode ne smiješ piti. Tek u 12 s došli kroz Banjevinu u “Lokanj”. U “Janjić selu” se čitava satnija ukopala protiv taneta, šrapnela. Sve maskirasmo sa granjem, da se ne vidi. Dobio konzervu, dvopek, duhan, kruh u 2. s p. podne Nanovo pridošao k mome vodu i roju Lovrenčić Josip. Moji kolege kod pukovnije svi promaknuti na narednike kad. asp. Ja ne, znao sam zašto i tko je to kriv, jer to mi sam ndpr. Tršinsky reče, stnk prijašnji! – “Ja ću se predložiti sam!” –
27. kolovoza 1914. 27.[8.] Tabor. U 7 s se probudio pio crnu kavu, iz kavinih konzerva. Momčad je čistila opremu, oružje, a ja ništa. Bio sam ljutit, radi ne promaka. U 10 s predavao je liječnik pom. Dr Artur Sok “o njegovanju zdravlja!” Bio sam neobrijan sa bradom, te se nakon duga vremena oprah.
28. kolovoza 1914. 28.[8.] U ½ 3 s probuđeno sve, te određeno za polazak, jer se cijelu noć puškaralo u blizi taborišta. Dobili konzerve mesnate, kruh, dvopek, duhan, kavu. Dijelio sam sve na momčad, da sam se znojio, jer bje užasna vručina. Oko ½ 11 s sve opeta na staro mjesto u Badnjevini. Časn. menaža: gulaš izvrstan i crna kava. Popodne radio popis momčadi i bio kod baonskog odpravka. Letio je zrakoplov nad nama, da vidi, kako se maskirasmo. U zapovjedi za mene ništa! Naše čete na Visli, do Frampoli, Krasnik i potoka Višnice zarobile su 3 zastave, 20 topova, 7 strojopuška i preko 3000 zarobljenih. Više se ne ljutih radi promaka, mislih “i Tebi će biti naplaćeno, moj miljeniće satniće Rudiću”. U 7 s večerao palačinke i šnicle! I legao.
29. kolovoza 1914. 29.[8.] Tabor! Čuje se već iz jutra pucanje topova. Od 6 – 8 bila je vježba u vodu, ja kao zapovjednik. Vježbao s njima rojne pruge, rukohvate i puškohvate. U večer jučer, je neki momak išao u moje ime tražiti časn. crne kave, a da ga ne poslah, nijesam znao tko je! To je javljeno i ndporku. -“Tko je taj bezobraznik, te je bez znanja gospod. dobr. išao za se, al' u njegovo ime tražiti crne kave! Neka bude pošten, neka se javi, neće mu biti ništa!” – Ja samo gledah, tko je to javio i tko je taj! ¼ s se nije nitko javio. -“Svaki 5! se mora 2 sata svezati na stup, radi jedne svinje!” – reče mi ndprk! Meni bje teško za nedužne i sam istraživah. Oko mi padne na jednog posve crvena i uzrujana -“Ti si bio Androić!” – -“Nijesam!” – -“Ne će ti biti ništa, priznaj, mene nećeš ti prevariti. Već te uhvatih!” – -“Jesam, bio ja!” – Predveo sam ga do ndrpka, taj ga htjede kazniti, no zamolih oprost! U 9 s imali smo “gablec” a momčad je bolje maskirala zaklona. Jeli smo svinjetinu, pili vodu i pušili cigarete bos. “Drina”. – dobr. Novak, ja, Dr Zoltner, kad. Kramarić, kad. asp. Margetić. To bje bratsko društvo i vodn. Orešković. Pravili viceve, da nam je prošlo vrijeme. E, lako je na sigurnome vicirati! No kada sam čuo, da ću morati na stražu, bilo mi dosta. U ½ 11 s bilo je lječničko predavanje protiv sačuvanja od kolere. Objedovao šnicle, a u ½ 2 na razređivanju straže. Straža: Vukojević Petar, Lovrenčić Josip, Šipek Josip, Mokosek Vid, Kovačić Mijo, Šestak Ivan, Roginić Mijo. – Nagrada za uhvačenje srpsk. vojnika K 200, časnika K 1000. Silna bje vručina, pa kad si načinio nekoliko koraka sav si se uznojio i preznojio. Mjesto straže začelje “baona”. “Lokanj!” Tamo u jednom šljiviku se smjestili, a ja uzeh mjesto za plotom. Rasprostreo sam šator. list i legnuo. Više puta se sjetih za moj gunj, te sve, šta je izgubljeno. Kupio si ovčjeg sira, pilića komad K 1.- Zabavljao sam se gledajući letjenje zrakoplova, a i više puta sjetih se moje domaje. Nekako sam drijemao, kadno ćuh, kako baon. nadz. časnik viče: -“Ti glupan, niti neznaš zaustavljat!” – -“Nijesam opazio!” – -“Zapovjednik dobrovoljac, daj ga uputi!” – -“Razumijem!” – al mene se nije ništa primilo. “Kako me plate, tako činim!” – Za večeru kupili piliće cijelu zdjelu, izvrsno priređeno po bivšem grof. kuharu Lovrenčiću. Došlo na osobu 24 fil, a dobro se najeli i krumpira pečena na masti. Dvorio me Mokosek, zgbčanac. – U večer metnuh pod glavu krušnu torbu, tvrdu kao kamen, jer bila je puna dvopeka. –
30. kolovoza 1914. 30.[8.] U 6 s se probudio i slao po mlijeka Mokoseka. -“Džabe rođe neimam!” – reče seljak. -“Gospodin želi!” – tako zovu Bosanci svoje časnike, koje štuju. Za njih dadu sve. – -“E onda mora biti. Za gospodina se mora naći!” – I prodao je kilu mlijeka, tako reče seljak, oko 1½ l. za 24 f. i pio bijelu kavu, što iza odlaska od kuće ne vidjeh. Za “gablec” odlučih piliće na paprikaš, pa sam s Mokosekom sam po dvorištu lovio piliće. Oko ½ 10 s eto jedna momka po mene, da me zove general Ištvanović -“Zapovjeđ gosp. brigadir!” – -“Znadete Vašu dužnost, gdje se morate kao zapovjednik nalaziti?” – -“Znadem!” – -“Pa gdje, se po kućama shvraćate!” – -“Bio sam piti vode!” – -“To Vam može i momak koj donjeti!” – -“Al prao sam se također!” – -“Drugi puta da mi bude red i treba odrediti zamjenika, kada idete ruke prat!” – Strogo pozdravio, a on ode. – Ovi se smijali, mojoj dosjetljivosti i prevari! Ipak jeli za gablec “piliće” i knedle iz šljiva, a načinio je moj kuhar. K tome slanina, krumpir i za 8 osoba platili K 2.80. Za ratne prilike vrlo jeftino. Kao desert bio je pečeni kukuruz i crna povrtnica. Zgodno bje crnoko djevojče od 18 god., koje mi prije no se pripitomilo reče: “Pusti me, vjeruješ li u Boga jedinoga!” Dobio prijavu: Lossung: Ragussa, Feldruf: Ablosen, Parole: Aufruf! Sve se imade ujedno njemački zapovjedat i sastavljat, jer protivnik imade iste zapovjedke. ½ s sam trebao, dok sam momke naučio: “Halt! wer da!” - “Passiert!”, nijesu znali izgovarat. Ujedno za slučaj dvije rojne pruge, da ona druga ne puca prvu, jer sa hrv. zapovjedkama drži, da je protivnik naprijed. To se moglo već prije odrediti, a ne, kad su vlastiti na svoje pucali i mnoge ubili i ranili. U 4 s kad se povratih u tabor, dobili smo popunjenje od 27. puk. hodna baona, među njima kolege Stj. Šnidara, razv. i pork. Korczmarosz! U 5 s kod izdavanja zapovjedi: “Naša vojska i savez. Njemačka potpunoma je potukla engl. vojsku kod Maubeugera!” Večera: riža, crna kava. – Saznao, da se moj vjerni prijatelj Štef nalazi u blizini no ne mogoh ga naći!
31. kolovoza 1914. 31.[8.] Tabor. Dan lijep, sunce, toplo. Vježbao od 6 s – ½ 9 s jutrom momčad moga voda zglobove puškam, rojne pruge, polj. straže i zdrastvenici radili s nosilima Dobili kruh. Kazne: vezanje na stup, šibe, gvožđe, isjećenje sabljom, vješala, streljanje! – Objed u 12 s, juha s rižom, grah s govedinom, crna kava! Poslije objeda do 3 s spavao u hladu na gunju. Dao se šišati. U 4 s određeno za odlazak; kroz samo kamenje se uspnjali, a znoj te oblijevao. Telečak u ramenima stezao, da poludiš od boli. Uspinjanje strmo, onda došli na cestu. Vedra bje noć, opazio samo zvijezdu večernju. I mislima mi projure svi lijepi časovi moga života, moje prve ljubavi, o svemu. Ustima se oteše onako izmorenu riječi: “Al Ti mi sjaš!” iz Tanhaüsera!”, a poslije, kad opazih ploviti po nebu mjesec: “Oj, mjeseće oj!” i tiho si pjevah! Grobna bje tišina, samo se šturak čuo. Večerao nijesam ništa.
1. rujna 1914. 1.[9.] utorak. U 1s noći došli u Janju i u nekom šljiviku nočili. Umoran bacih se na zemlju s opremom, i samo se kabanicom pokrih. U 3s te probudili, dalje se ide. Bio sam umoran, da se jedva digoh. Vidio sam izlaziti sunce, kako zora rudi. Mislio sam na moju milu domovinu, moj Zagreb. – Zajutrak: konzerva, kruh. Opremu mi nosio jedan momak Štefiček! Išli kroz grad i kupio zaostav s Kramarićem, žigice, tursku dozu i paket bos. duhana za 14 fil. – Putem čuo da je Grčka, Turska i Bugarska navijestila Srbiji rat; a naše čete idu na Galiciju. Sjeo u jednu grabu, pa zaspao. Čula se pucnjava od Drine, gdje se vidle srp. straže. Vidi se aeroplan, to me probudilo. U 10s stigli smo k “Drini!”, koju smo tako rado imali, provlačeć se kroz šumu, da nas ne vide Srbi. Tamo se nalazili Česi 11te pukovnije. Razgovarao sam s njima. Rekoše mi da protivnik na njih ne puca, jer da i oni ne pucaju na “svoju braću Slavene!” (Mi táki népucame, na naše brate Slovani!) i da su s njima lijepo razgovarali i t.d. I 9. satnija, koju je baonski zapovjednik volio i k tome njezina zapovjednika, morala je dati stražu na Drini, a druge satnije, bile su i pričuva u Janji! Sjedio sam na telečaku. Okoliš sam pijesak, šuma. Puške složismo u kup, oprema bje pobacana, a silna vrućina, pijesak dolazio u usta. Jeo povrtnicu i kruh. I mene zapadne da budem zapovj. straže, koja se 3 puta izmjenivala. Česi nas izvedoše na mjesta. Iskopane bjehu u pijesku jame, jarci spojni i kuće za zapovjednika sa zaklonom protiv šrapnela. Okolo samo pijesak, to bje rukav Drine. Sve bje tiho, te mirno pogledah sve. Česi prošli, a kako bijah umoran se legnuh pod granje, skljupljeno u trokut. No nijesam mogao usnuti “Oj mili rodni kraju, kol΄ za Tobom žudim!” Imao sam t. zv. “haimwec” ili “čežnju za domom”. Razgovarah s kolegama Šnidar i Čižek, bank. činovnicima. – (crtež, str. 86) moja prva nastamba, na pijesku, kao od “mala pajceka!”
No kašnje pronašao novu kuću, iskopina u pijesku 1 metar, a pokrivena granjem! Prostrli šator. list, a na njemu jeli objed: konzerva, kruh, povrtnica. I tamo se nastanili: Orešković, Dr Zoltner, Margetić, ja, a Novak prošao u bolnicu. Prvi bje ranjenik, jer je išao na Drinu po vodu, Jagušt Stjepan, domobran. Od 5-6 pregledavao zajedno s ndprkom Tršinsky polj. straže. Sam prao rublje, jer imao sam samo ono, što bje na meni i šivao. “E, da me vide!” pomislih. U 7s izmjena ja s mojima; po ovoj rasporedbi: straža broj 4., zapovjednik dobrov. deset. Kolander Stjepan, Zgb. zamjenik zapovjed. razv. Šnidar Stjepan, Čazma. stražnici: domob: Lovrenčić Josip, Konjščina. “ Šipek Josip, Zagreb. “ Mokosek Vid, Zagreb. “ Roginić Ivan, Sesvete “ Šestak Ivan, Ugarska. “ Vukojević Petar, Vojakovec “ Ledinski Imbro, Gola. “ Voljavec Julio, Krapina. (crtež, str. 87) “Poljske straže kod Janje na Drini”
Grobna bje tišina, čuje se samo pljuštanje Drine, a mjesec provirivao kroz oblake, spremalo se na kišu. Rađe bi bio pročitao prvu kartu, koju primih na bojište od Ljubice, no nijesi smjeo paliti svjetlo! Umoran legoh u pijesak!, jer se u ljude pouzdah. Večera ništa!
2. rujna 1914. 2.[9.] U 2s se probudih, opet se razvedrilo, sjajna mjesečina, nebo zvijezdano. Obukao sam kabanicu, a onda opasao pripasni remen s nabojnjačama, kapu navukao preko uha i nadzirao straže. Sve bje tiho, a od protivnika ni glasa. U ½ 4s jutro došla izmjena. Vratih se u kućicu i legnuh na golu zemlju. Spavao do 7s. Zajutrak crna kava, a kod nadprka dobio časicu fine rakije. Vrućina užasna. Popravili smo kućicu, dublje iskopao za ½ metra, a da se pijesak ne ruši; načinili zdrastvenici ogradu iz šiblja i granja. Načinio stube. Dolje rasprostrli šator. listove i vreće. Odmarao sam! Sunce je prelazilo podne, ispijajući zemlju žegom i omarom. Nad poljem, obljižnim šumama samo se talasao usijani zrak i nije dao očima, da se otvorenih zjenica zagledaju u daljinu. U ½ 2s objed, kuhan u vozivim kuhinjama, i to: riža na juhi, pasulj, govedina, kruške, bomboni. – Za taj dan vrijedilo: Lossung: Brünn, Feldruf: Blouse, Parole: Burghand. – Poslije objeda malo legnu, no usljed sparine se znojio, a muhe dosadne. Tiho u kućici pjevali, pripovijedali o vojnom životu, a sve to sa bezobraznošću, a neprijatelj pred nama na 50-100x (koraka, nap. prir.) – Nekako bijahu mirni, nečuje se puškaranje, tek njihovi dovici: “Brate idemo po vode, nemoj pucati!” I jedan išao s njihove, a jedan s naše strane po vodu na Drinu sa čuturom! Nijesu pucali, a i nudiše si cigarete, lijepo razgovarajući! – U 4s čitao zapovj. pukovnija: “Veliki uspjesi njem. vojske. General Dankl austr., 10. rus. pj. čet. divizija hametom potukao, a uhvatio: 1 generala, oko 45 časn. 2000 rusk. pj: Njem. vojska kod Grinburga (!) i Orsterburga 5 r. (ruskih?, nap. prir.) voj. zborova i 3 konj. četne divizije?!” – Primah sve uvijek s rezervatom, da to nije samo na papiru. Pisao na sve strane i time se zabavljao. Večera u ½ 7s, kava, lubenica, kruške i svježi pšenični hljeb. Noć bje vedra, mjesečina. Pravili šalu, pjevali “Domovini”, i svi nas časnici slušali. Oni imali kuću za sebe isto u zemlji, no pokriveno daskama! Unutra bje stol, klupe. –
3. rujna 1914. 3.[9.] Prama jutru bje hladno. U ½ 4s izmjenio stražu. Losung: Graz, Feldruf: Geschütz, Parole: Georg. –
4. rujna 1914. 4.[9.] Vedro, sjajan dan bez traka oblačka. U 6s zajutrak kava, pšenični kruh, smokve, pignoli, šečer. Prao se i bilo je već skrajnje vrijeme, jer bio sam smazan kao pajcek. U ½ 9s otišao znanjem ndprka u Janju. Samo je mjesto lijepo, imade lijepih kuća no većinom sami su dućani. Pred njima sjede gadni i lijepi tipovi bosanaca ili muslimana. Ceste su smazane. Oko kuća visoki plotovi, samo da se ne vide “bule“. Kupio sam potrebštine: sapun, 3 rubčića, 2 para obojaka, 1 gače, 1 rubaču, 3 para čarapa, vod. svijetiljku za našu kućicu i svijeće. Za sve platio K 10.60. – Svratio se u jednu kavanu na crnu kavu, čaj! Kupio i smokve, šečer, kruh. Oko ½ 11s vraćao kući, te na jednom nađem na putu, koga – Štefa! –
5. rujna 1914. 5.[9.] Na poredi od 2s noću. Noć bijaše sjajna, nu veoma hladna, a magla se dizala sa Drine. Losung: Bruck, Feldruf: Hasse. Jeo sam u noći, jer bje sve tiho i mirno kruh, pignoli, šečer, smokve, čokoladu i pio rakije, da mi bude toplo. Bio sam zadovoljan, jer nam bje rečeno, da će se ostati do svršetka rata kod te Drine. U 4s se oprao, svukao rubaču; a kasnije bilo mi toplo. Dao iskopati latrine! – Danas tek saznao, da je umro + Papa Pio X! Dobio mazdu – K 3.60. – Vručina opeta gadna. Otišao je naš Vlado Margetić u bolnicu, pa ostade samo “četvorice klub”. Čuje se gruvanje topova, te puškaranje polj. straža u daljini. Jedan Srbin prao je mirno u Drini svoje noge, ali sudba htjede, puška pukne, i on je vječno ostao se kupat! –
6. rujna 1914. 6.[9.] Nedjelja. U 4s izmjenio stražu, nekako bje naoblačeno, slaba zastrta mjesečina, a grobna tišina. I zaista prema pričanju Čeha nijesu Srbi na nas pucali, tek katkada po danu. Tek u daljini se čuje gruvanje topova, kao da grmi, ti se pričinja. U 6s donjeli umjesto kave nekakovu prežganu juhu, no to nijesam htio jesti. Obolio sam na želudac no nije čudo. Kuhari su kuhali sa vodom iz potoka, gdje se drugi kupali i prali, a i kotlove ne peru dovoljno. – Niti se prati nijesam mogao, jer neimam vode, a iz prašćarske neću. Počelo se vedriti, sunce sjati, te tako ublaživalo moje boli i uzeo nekakove kapljice. Sunce toplo. Danas prvi puta dobili svaki cijeli kruh, iza kako smo prošli iz Zgba. “Naša vojska skoro pred Parizom!” Počeo sa gladovanjem, jeo samo kruh i dvopek! – Dobili 1½ dcl. vina i svježi dvopek. Ali kakovo vino!, pa rakije. Bijela voda, a ne vino. Pismeno donio ordonanc: Feldruf: Direktion, Losung: Pilat. Neprestano se čuje topove, a katkada pukne puška! Mučila me vručina i glavobolja, bio sam previše solidan!
7. rujna 1914. 7.[9.] U ½ 3s ponovna pucnjava, no slaba. Niti ne izašao iz kućice, već dalje počivao. Dobježao je Nemčić Alojs deset. ranjen u gornju nadlakticu od našeg naboja. Te mu ja vezao, jer se Dr Zoltner, užasno bojao, jer je često kroz naš krov prozujilo tane. Tome se smijao. U ¾ 3s se sve stišalo, al zato je zima bila gadna, drhtasmo. Kod svjetiljke tražismo naša pisma od kuće. U ½ 4s opeta no slaba, tek djelomična pucnjava, no zato gruvale naše poljske obice. Narednik juriša, najgluplji čovjek kod satnije, reče mi: -“Sada morate Vi ići k polj. straži, jer neima nikoga, kao zapovjednika straže!” – -“Vaša zapovjed nije mi mjerodavna!” – U 6s ustao i pio civilne crne kave s šečerom, i kukuruz-r(a)ž kruh. Oprao se kod novo načinjena zdenca. Naši topovi gadno i brzom vatrom gruvaju. U ½ 8s bio pozvan g. ndporku na dogovor, šta je značila, ta neprijateljska noćna demonstracija! “Pucali su naši, jer su drugi. Cilja se nije vidjelo. Potrošeno bje do 5000 naboja. I pričuva je pucala, zato ranjen Nemčić!” Ogrijao sam noge, koje usljed zime ne oćutih. Rublje prao Vukojević za me, po mome nalogu. Čitao “Novine” i opazio, da je Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. dobio pruski red “Pour le merite”. U 9s gablec: komadić salame, kruh, gutalj vina i k tome hölgy i cigara kad. Kramarića. Nakon toga sam spavao, jer noć bje nemirna do 11s. Iza toga jeo konzervu r(a)ž – kukuruz kruh, kojeg smo dobili ½ hljeba. – Kruha dovoljno! – Za osam kocka bijelog šečera platio 40 fil., i dobio ½ l vina. U ½ 2s objed: riža na mutnoj juhi, grah svježi s govedinom, čašica vina, kruh, cigara “Nobel Žani!” Iza objeda došao je sluga g. ndprka. -“G. dobrovoljac zove g. ndpork!” – -“Dragi Štefy! /Tako me uvijek zvao!/ Ti ćeš biti ingenieur! Popraviti treba streljačke jarke i iskopati nove spojne jarke. Ti znaš gđe je nužno!” – -“Razumijem!” – -“Izvoli crne kave, dvopeka!” – S batinom u ruci šetao sam i lupao ljenčine, koje markirahu radnju! U 5s opeta me zvao k sebi! -“Večeras se mora sa naše strane praviti denuncijacija i varke, da naše čete mogu preći u Srbiju. Provalit će se na raznim stranama!” – Kad se vraćah pomislih: “Sada mi je tek jasno, dva dana za redom vino, obilje hrane. Pravo je momčad rekla, nješta se sprema!” U predvečerje sva straža na Drini i još samnom kad. Kramarić. Određivali razmak, kada će se i kako pucati. Tek na zapovjed! U 11s noću otvorila je strojna puška i topovi žestoku vatru. Bacali smo drveće u vodu, kamenje, zabijali tobože grede, kao da ćemo načiniti most. Sve samo zavaravanje protivnika. Viče se “ho΄ ruk!”, lupa s lopaticama po kamenjaru, bacaju balvani u vodu. – Time se zabavljali. Vika: “Juriš, hurra, naprijed. Živila Hrvatska!” Za največe vatre dobili menažu u ½ 12s komad mesa, tvrd komboc(?), pa crno i bijelo vino! …
8. rujna 1914. 8.[9.] I preko ponoći trajala je uzbuna. Vedra noć, mjesečina, a zima, da sve drhčeš, noge odrvenjele. Buka zaglušna. Zasvjetlilo se uvijek, kad je top opalio, a preko nas letjele šrapnele i granate, a nad glavom zuje taneta. Zemlja se trese, tutnji. – Pomalo se u praskozorje sve stišava. Protivnik se povukao ili je u zaklonima, te čeka iz busije. To je oko 5s jutrom! Povratili se k pričuvi. Kod naše bje satnije vatrovstanka, druge brzo i živahno pucaju. Sve se više čuje pucnjava prama nutrini. Momčad nekako potištena, nije oduševljenje kao prvi puta. Ndprk Tršinsky drži govor! -“Borit ćemo se hrabro za kralja i domovinu, za koga valja i dužnost je svakoga žrtvovati sve, svoj život, ženu, djecu, očeve, matere, zaručnice, sve. Svakoga ću čuvati, jer ja ću voditi trijezno, mirno, lagano, a ne kao klaonicu, jer sa čim manje gubitaka treba neprijatelja pobijediti!” – Premda bje žestoka vatra, ranjena su samo dva, jedan Lukina se ranio iz vlastite puške. Počeo sam praviti viceve, da se momčad malo udobrovolji. Spavao sam na pijesku kao žaba, kada se sunča od 11s – ½ 12s i opeta me probudi žestoka vatra strojopušaka i topova no u daljini u nutrašnjosti. Oko ½ 1s se sve smirilo i došla 2 roja od 10. satnije za pojačanje. Objed samo r(a)ž – kukuruzni kruh, gutalj vina, kuhinje se razbježale, jer je srp. topničtvo bacalo u Janju šrapnele 10 komada. Jeo konzervu; naokolo nabrao cigareta. – “Kod srp. Mitrovice potučena I. timočka divizija, kako ni povijest nezna. 5000 zarobljeno. Pustiše ih posve preko Save, pa se naši pritajili”. Dobila naša polj. straža popunjenje naboja, jer je 1450 ispucala. Silna bje vručina, a sunce se uprlo u pijesak, kao da ti mozak gori. Katkad puškaranje polj. straža. – Gledao sam u šumi visoka drveća i s velikim mnoštvom zelenila. Sunce je zalazilo iza drveća. Još uvijek bio sam na postavu. Otrao sam dvije suze, koje su protiv moje volje kliznule niza obraze “Ti zadnji pozdrav nosi njoj!?!”…… Kuhinje su otišle s povozom, a za njima i topničtvo naše i Štefo! Postalo je hladno. Gledao sam pjenušastu Drinu, te njezino udaranje o obalu i brzi tijek. U ¾ 7s započelo sumračje. Sve je više mirisalo po noćnoj svježini! Zrak čist, sjajna mjesečina. I duhana komisna mi ponestalo! “Da sam kod kuće!” uzdahnuo sam! Druge satnije, pukovnija, povoz, divizija odmarale iza Janje. Razdjeliše moje “društvance” k postavu 3., no zato došao kad. Kramarić, taj me nudio cigaretama. polj. straža oko 54. ljudi, zap. pork Koresmárosz “ “ “ 56 “ , “ zast. Simon “ “ “ 34 “ , “ ndprk. Tršinsky “ “ “ 58. “ , “ kad. Kramarić, zamjenik ja i 4 počasnika. Zebu me noge! Momčad nekoja za vatre nije htjela pucati, već želi potrbuške u zaklon. Jednoga lupao batinom za to, no on se ne miče! -“Herendić, moja zamjena, ja ću legnuti! Ako je što sumnjiva probudi me, inače ne!” – U 8s spavao t.j. mrcvario se do 5s jutro. Telečak me tištio, žuljao rebra. Večera kruh, gutalj crna vina. –
9. rujna 1914. 9.[9.] Cijelu noć su gruvali topovi s naše topovs. vatropruge, ali se ništa ne puškara. U ½ 1s noću probuđen “Mato, ustaj menaža! guljaš s rižom!” Njekoji se za čudo nijesu ni maknuli, znak velika umora, jer inače uvijek i najumorniji za menažom su skočili, kao piknuti iglom u tur. Kramarić dao gutalj vina. Prama jutru i hladno, kroz šator. list ne prolazi zima. Zaista izvrsna stvar, sad je tek cijenim. Naoblačeno. U 5s ustao, već se sunce pojavilo, te još malo hladno. Oprao se, popušio cigaretu, probudio momčad. U ¼ 7s posjetili me Draško i Štefko. – “2 divizije 44. i 36. prešle u Srbiju, teško napreduju, jer se sva vojska sakupila na Drini!” Srbi viću: “Hrvati, Slovenci, Njemci, ne pucajte, ta mi se predajemo!” Nemaju tobože ništa za jesti ni dovoljno municije!, tek žive od kukuruza. Čuje se žestoko gruvanje topova. Pjevaju: “Drino, Drino, Drinčica,! Mene svrbi guzica!” nama Srbi!… Podijelio karte, a za mene ništa: “Kao da su svi pomrli. Više puta pomislim na njih, na moj rodni grad, na lijepa vremena, djetinstva slike i t. d. !” Dan bje prekrasan, vedar, ali silna vručina. Nezna se ništa, jer ostajemo u postavu ili ćemo dalje. Ovakove pomisli bijahu uvijek nesnošljive. Opazio sam, da je desno mi oko neotečeno od uboda. Momčad u zaklonu klečeći uzdiše molitvu pred presto Svevišnjega i Svemogućega, gospodara života i smrti. Topovi izbacuju na jednoć po 6 šrapnela, a bez prestanka granate. Katkad puknule puške straža. Počelo se nekako oblačiti. U 9s gablec: komadić kruha i dvopeka, kojeg mi ponestajalo. Gledao sam svoje smazano i poderano odijelo. Gladan sam bio kao vuk, u ¼ 10s legao spavati. – U ½ 11s primio zapovjed, da se sve povrati u staru nastambu. Opeta se sva četvorica sastali. Jeli konzerve, kruh, premda bje zabrana. “Krepat nećemo, pa makar nas ubiju. Glad se mora utažit!” rekoh. – Popravljali smo kučicu od 11s – ½ 1s po nalogu g. ndprka. -“Učvrstite si to protiv svega, jer Bog zna kako se dugo tu zadržimo!” – To nas je razveselilo. Sve samo ne ponovno u Srbiju. Pio vode, gdje su bile žabice i crvići. Legao se, ali ne mogu spavati. Nekako me probadalo, stezalo oko srca. Menaže neimade, pio limunadu. Oko 3s prestala topovska vatra, čuje se puškaranje 10. satnije. Kod njih se predala 12 srp. vojnika. I oni pričali, da njihovi žitelji grade odmah iza njih zaklone, te kada nazaduju dođu u njih mogu se opeta boriti, jer je municija tamo uređena. 3će redci oboružani puškama. – Objed komadić kruha i gutalj vina. Bijah slab od velika napora, živci uzrujani. – U 5s donio iz Janje Draško, 1 kg sira t.zv. “trapist” za K 6.14, šečera. Za komadićak, kakav bi platio u mirno doba u Zgbu, 40 fil., platio sam K 1.53. Dobro nas muslimani gulili. – (str. 109, slika iz novina) “Napredovanje našeg topničtva /Po izvor. fotog./”)
U ½ 6s dobio menažu: juha unutra meso, knedli, grah. Željan sam bio kruha, ko ozebao sunca. – Za noćnu stražu, načinio sam si limunadu. Kupio bos. duhana. U sumračje hladno, obzorje se naoblačilo. Sve mirno, gledao zvijezdu Danicu! – U 7s me pozvao g. ndprk. –“Ići ćeš na stražu kao zapovjednik! Losung: Bileća, Feldruf: Dragoner.” – U večer počeše djeliti kruh, dobio ½ hljeba, čuturu crna vina /bolje ukrao/, komadić slanine. U ½ 8s počela žestoka vatra topovska i pješačka naših preko u Srbiji. U 8s se stišalo. Momčad se razbježala, no ponovno je skupih. U ½ 9s opeta žestoka vatra, no kratko. Legao malo, jer tek u 10s morao sam na izmjenu. U ½ 10s određena je uzbuna, “da se mora u 2s noću načiniti demonstracija, da može 40. divizija preći Drinu. U ½ 11s za sjajne mjesečine, vedra neba, potiho se vukosmo u naš postav. Straža potpuna, zapovj. kad. Kramarić. Jeo sir, kruh, pio crne tople kave. Kad sam legao cijelo nebo bje zvijezdano, svjetlo kao dan. I momčad je sva legnula izim vidjelica. Izvalih se na pijesak i čvrsto usnuo.
10. rujna 1914. 10.[9.] U 2s noću započela je žestoka vatra, no primio zapovijed, da naša satnija do odredbe nesmije pucati. Sve se zavuklo u zaklone, izim vidjelica na otoku. Tu je Drina bila prešušila, a tlo sam pijesak. Preko nas padali vlastiti i neprijateljski purci. Mene, jer bijah u zemlji siguran, to mnogo nije smetalo, pa ležao i drijemao dalje. Protivnik je na nas otvorio živahnu vatru. Puknula pokoja naša puška, no u 3s se sve smirilo. Tišina je, ne čuje se pljuštanje Drine. Pod moj ležaj, ili ti krevet pijesak na njemu lišća, metnuo sam šat. list. – I kada sam u 5s ustao, nebo bje naoblačeno, kao da će padati kiša. Dobio zapovijed, da se straže povuku, no ja s mojima ostao! ….. Sjajna bje mjesečina, mjestimice al΄ zastrta sa velom. Zamuknulo topničtvo i pješačka vatra.
11. rujna 1914. 11.[9.] Spavao kao batina. U 6s se probudio, dobio zapovjed, da se sve straže uvuku, tek straža 3. ostaje. Opet se nađoh u staroj mojoj kučici. –
12. rujna 1914. 12.[9.] U 3s jutro započela topnička brzometna vatra, no ne za dugo. Dobro i čvrsto sam spavao, ali ipak bijah umoran, slomljen! Bilo je oblačno i vjetrovito s primjesom sparine, topline i hladnoće. U ½ 4s legao natrag uvjeriv se, da su vidjelice budne. – U 5s ustao, počela je sipiti kiša, a onda je sve više se pojačavala. Povukao sam se prema zapovjedi u staru nastambu, a straža ostala br. 1. – Kiša gonjena vjetrom gadno pljušti, nebo zastrto gustim oblacima. Silno se blato nagomilalo, a u streljačkim jarcima voda. U kućici provukli kroz krov s nutrašnje strane šator. listove, da se zaštitimo protiv kiše. Gruvaju topovi. Jedan momak se pritužio, da nrdnik Juriša prodaje kruh i konzerve za skupe novce. Dakako, da je kod dijeljenja menaže uzeo sebi najbolje i najviše, te time momčad prikratio. No, kako sam se uvijek za ljude brinuo, odlučio sam se stvar ispitati! Uputih se do narednika, jer je kiša već prestala.
13. rujna 1914. 13.[9.] Prama jutru se razvedrilo, te je izašao i mjesec. Gadna vatra pješačtva, koja se na desnom krilu, potpomognuta sa topničtvom proteže na nutarnjost prot. zemlje, probudila me. Bilo je oko ¼ 4s. Izmjenila me straža br. 1. Naši prelazili kod “Batara”, a mi 3. baon predbježno straže na divnoj Drini. U 4½ s se opeta počelo oblačiti, premda sunce probija svoje žarke trake, da zagrija smrznuta uda, stražnika. Povratio se k mojima.
14. rujna 1914. 14.[9.] Prama jutru se razvedrilo, zvijezdano nebo, mjesec sjaje! Probudilo me puškaranje, no ponovno zadrijemao, zima da sve drhćeš. U 4s jutro pala je šrapnela na 10x (koraka, nap. prir.) iza mene u zemlju. Pozdravila me za “dobro jutro”. Ležao sam po dužini u zaklonu. Sav sam se prepao i drhtao kao šiba na vodi. Gledah, šta je! Glavu mi gurnula u drvo, dim, zaudaralo po barutu, a kuglice padale, zemlja se tresla. Dobro da sam imao telečak i preokrenuh se na trbuh. Imao sam još prisutnost duha. Bijah u jednome dimu. Sva se momčad oko mene skupila. Stalo se daniti. “Jel΄ ste ranjeni?” – Zajutrak predbježno samo kruh, ako nebude kave, jer se kuhari boje doći naprijed.
15. rujna 1914. 15.[9.] đ(?) Premda je naše topničtvo cijelu noć pucalo, ipak sam spavao. Živci su skroz umorni i tome naučni! U 6s j. se probudio, gotovo ozebao od zime, drhćući. Nijesam osjećao svojih ruku, nogu, sve kao okamenjeno. Sunce se pomalo uzdiglo i počelo pripicati! Zrak čist, vedro, ali hladno. Prvo mi bje popušiti cigaretu, a onda jeo pečeni kukuruz i komis! U ¼ 7s dobio zapovjed za povučenje u zaklonište. U ¾ 8s dobio crne kave s kruhom. U 8s zaputih se u grad! Kupio si crne rukavice iz vune za K 1.- Vidio sam, kako su Srbi pucali iz topa na naš aeroplan s 5 granata. No bez uspjeha, digao se više nad Janju, pa prošao! U 11s s΄ vratio. Gadna je vručina, naši topovi gruvaju kao ludi.
16. rujna 1914. 16.[9.] U noći se često probudio! – Iza pucanja zore, bilo mi je zima, drhtao sam, pa prebacio šator. list preko glave, ugrijao se vlastitim dahom i dalje spavao, sve pod vedrim nebom! Cijelu noć bez prestanka pucalo je naše topničtvo, te se žestoka vatra nastavlja! -“Opeta su slijepo i oštro pucali na izmjenu!” – To smo sva četvorica opazili! Legao na počinak.
17. rujna 1914. 17.[9.] U 6s j. se probudio. Bilo mi je toplo za čudo. Dan prekrasan, vedro, sunce grije. Hodni baon nije prispio “smrdi mu barut!” Ono, što jučer držah za mjesečinu bio je srp. svjetlosipač! Bio kod straže, a pratilo me puškaranje. “Prva” bje mirna noć! U 7s počelo naše topničtvo pucati na Loznicu, Lješnicu, Mačva polje! “Njeg. Svetost Papa Benedikt XV. marljivo uznastoji oko mira!” U ½ 8s kao moj zajutrak: datulje, komadić pšenica kruh, paprenjaci! Zapjevali u zaklonu: “Vesela je Srbadija, kad joj Hrvat tur nabija”. Htjeli me slati u grad, no nijesam htio ići jer je meni “barut smrdio!” Svi nekako marodni!(?) Vidi se aeroplan! Na desno žestoka top., pješ. i str. puške vatra. U ¼ 9s jeo opeta kruh, pio crne kave. Zapjevasmo, da nas protivnik čuje: “Nek Srbin zna, da Hrvat ima moć, I da će nama opet stara slava doć!” Zapušio cigarilos, nije me se ticao cijeli svijet. U ¼ 10s dobio zapovijed, kao jučer za polazak do stnka Schleicher. Pravio sam sa još 4 momka put sa bijelom vrpcom. Nad glavom, pred nas i iza nas pucali, kad nas Srbi opaziše. Gadna vručina, mokar kao pseto. Prolazili kroz šume, jarke, puteve, ceste, kolnike, šljivike. Teško bje to načiniti, sve puzajući, potrbuške i na leđima. Dugo smo tražili, pitajuć straže, gdje to! Konačno sam našao g. u podzemnoj kući, izgrađenoj zaista umjetnički, gdje je čitao novine! O svemu me orijentirao. – Po najvećoj vručini u ¼ 12s se vratili. I baš je počeo “grossvater!” pucati kao lud, prama našem topničtvu i u Janju. Telefonom je javljeno, da idemo u Janju, a ne u Brezovica Han! “Sve najgore i najopasnije zapada mene. Zašto sam se uzaludno mučio?!” Pio sam crne kave, jeo suhe šljive, datulje, paprenjake. Sad opeta javljeno, “da idemo kroz Modran, na Dugopolje prema Bjelini: Sve dvojim, dok ne vidim!” U ¾ 1s došli za izmjenu 11. puk 25. hodni baon. Sve nužno mi pokazao, izmjenio vidjelice, te sve, što bje važno. Silna vručina. Topničtvo se smirilo. Za objed ništa. Jeo kruh, jabuke, datulje pa vode. “E onda snašaj terete!” Sve uzrujano, nervozno… -“Moguće smo danas zadnjiputa!” – rekosmo jedan drugome sjedeć u zaklonu. Došao k nama zast. Sever i Kolenc (?) i pork Menzich!?! – U 2s sve spremno za hod, ja kao zapovj. III. v. a moj IV. vod zamnom žali. Držim, da je to tek privremeno. Nezna se kuda, ni kamo se ide! Vratili se u zaklon, ipak je tamo najsigurnije. Malo razgovarali, tužni, a u jutro smo još pjevali. a ja primjetih “e mogao bi nam prisjest smjeh, i tako se zbi!” Pogledao sam pušku, moju čuvaricu 6685. I. R. “Ti me brani!” – U ½ 3s pošli kroz Janju, tamo odložili i dobili crne kave. “Al nas bude pušl po groš, ako sa topom opali na gurajuće se oko kuhinja!” U ½ 6s se ide tek dalje. Zapovjednik pukovnije Povrzanović! Dobio dozvolu išao sam nabavit nekoje potrebštine. Kupio 2 kutije sardina, čokolade, 1 bocu cognaca za K 3.- i thee bisquita. – Vratio sjeo sam na zemlju i k meni se pridružiše kolege Stefan i Somogjy! Zapalio cigarillos. Čuo sam, da idemo preko, a naša 2 baona su već u vatri! “Bog zna, kako će mi sjutra biti!” Pravili smo šale pork Tomašević, Reichl, Kórezmarosz, zstv. Simon, ndprk Tršinsky, Draško, ja! – Nakupovao duhana. U 6s pošli vođeni dvojicom bos. muslimanskih ustaša iza sela, po zakloništu, kroz polja, oranice, bare, šume, okolišali. Zaista se Muslimani pokazali kao vjeran narod. S veseljem su nas vodili! I. i II. vod pod mojim i pork. Kórczmarosz zapovjedničtvom prednja ophođa. Kasnije stigao i ndprk. Tršinsky. Kroz Brezovica, dalje išli prema Dugom polju. Putem sam jeo theebisquit! Nebo zvijezdano, promatrali sjevernicu, velikog i malog medvjeda i koješta razgovarali! U 9s prispjeli i došli do prelaza preko Drine. “Sada ići ćemo preko!” pomislih. No najednom zapovijed “nazad front u šljivik”. Tu određeno za prespavati! Dobili menagu “gulaš!” sa puno mesa, da jedva pojeo! Opazio u mome vodu Gerića iz Krapine. Dugo razgovarali Stiperski i ja. Vidio sam raditi naš svjetlosipač, ali sjajno! Zamotao se u šator. list, preko glave, pa se legnuo. Isprva mi bje hladno, no raznim plinovima ugrijah! Navukao sam rukavice! Jeo čokoladu. Topovi! –
18. rujna 1914. 18.[9.] “Dugo polje!” – Cijelu noć gruvao top prema Loznici, koja je gorjela. Ovakova pucnjava još ne bijaše. Naši domobrani izgurali u toj žestokoj vatri, tjerajući 2 srp. divizije, a mi samo 1 ½ pukovnija. To je najvažniji dan u povjesti rata. U 6s ustao, a sunce se već pojavilo. Topničtvo počevši od ruba Drine prama unutra čisti, po metar, a protivnik pada, kao da sjećeš. I ovu noć bezbrižno spavao. Zajutrak kruh i cognac. Pork. Tomašević dao “Štefania” cigaretu. Ni danas ne primih pošte, premda sam sa zebnjom čekao! Natrag se vratio k mome IV. vodu! – U 8s dobio crne kave od kol. Stefana, jer naša satnija nema ništa. Unutra nadrobio kukuruz–zob kruh i s tekom sam pojeo! Odmarali ležeći u šljiviku. Na šljivi visjela je puška, pripravio remen, a sjedio sam na telečaku. U 10s se sakrio s kol. Stefan u šumu i tamo smo pojeli konzervu i kruh, jer bje zabranjeno jesti. K tome slanine i paprenjake. Silna je vručina! – “Krupanj i Loznica!” ponovno u našim rukama. Topničtvo naše bez prestanka puca. Sve se oblači na kišu. Gusti i tmasni oblaci gone se po nebeskome svodu, odakle svi željno očekuju “spasenje, mir!” U 2s dobili objed: juha s rižom, govedina grah, pio crne kave. Počela padati kiša i dao načiniti šator s΄ 4 lista za nas trojicu “Štefko, Draško, Štefy!” – Moji momci donjeli k tome slame i paprati za podlogu. Hladno je. S udarom i padom kiše, pomiješano je gruvanje našeg topničtva. Na vatropostavu sa 42 topa! “Ej Vi s brojevima na kapi, braćo, nepucajte!” viču Srbi! – Premda bje gadna kiša, gledao sam, kako su žandari u svome dvorištu strijeljali Srbe, buntovnike. Dali im u ruke lopate, pa zapovijedali: “Na ra - me! – Stupaj!” – Kad je svaki za sebe iskopao grabu, onda ga usmrtiše! U 5s povukli se u šator pjevali, pijući cognac “kao kolofonium!” Usprkos silne i žestoke kiše, počela je još žešća pješačka i topnička vatra – s izmjenitim pozdravljanjem! Mi si dalje pjevali i k nama pridošli od divizije Skukan i nared. Rajčević! Sada imali samo “zbor!” Lijepo se razlijegali acordi: “Luna sije! …….” – U ¼ 7s dobili za večeru čaj /čajnu vodu/, a da dobije aroma, nalismo unutra limuna, šečera, cognaca! – Najednoć sve se mora spremiti za “zbijeg!” Za 5 časa raspremismo šator i sve uredili. To nas je srdilo! – Nakon ¼ s dođe nova zapovjed, da sve ostaje na mjestu! Opet načinili šator na istome mjestu! Bio sam ljut kao vrag! Legao! Često se probudio, jer bje gadno hladno, zapušili. Oko 8s započela žestoka topovska vatra, kakovu još nijesam čuo za vrijeme rata. Teška i polj. obica i polj. topničtvo. Mislio sam, svod će se nebeski srušiti pod silnim titrajima zraka, a zemlja raspuknuti. Kao da se pakao otvorio! To je trajalo cijelu noć. Premda sam se stisnuo u šatoru, vidio sam blijesak topova, kao da je zablisnulo! Ova noć bila mi je, kao posljedna ura čovjeka na smrtnoj postelji! – Bio sam blijed, iznemogao, mišice bez snage. Znao sam, da na bojištu smrt i zator, slava i pobjeda vijaju svoje zastave! –
19. rujna 1914. 19.[9.] U 5 ½ s jutrom zaputismo se cestom Dugo polje prama Drini. Putem jeo suhi kukuruz kruh, pio crne kave, cognaca! Vedro, sunce grije, a silno je blato na cesti! Sve nekako čudno gleda! U 8s jeo, legnuo se u grabu, kutiju sardina s kruhom. – U ½ 9s jedan vod naše satnije prednja ophođa, kroz Dugo polje, Pilica Han, selo Rojčević (Ročević, nap. prir.). Putem pao neispavan, umoran od težine telečaka! Napredovali smo kroz topov. vatru, jer su kod Branjeva na nas Srbi pucali. Put vodi tik uz Drinu. Došli i u “Kozluk”. Mađarska 19. puk. znameniti “strugaoci!”, kad su dobili malo jaču neprij. vatru na “Crnome vrhu”, upustili se u bijeg, na most, al΄ česki pioniri pograbiše puške, pa opali, ožeži! Tjerali ih natrag. Tjelesa su plivala Drinom. Nekoji plivaše Drinom, no daleko od mosta. Njekoji bijahu bez pušaka, svega (samo) u gačama. Zaista tužno. Doplivala je jedna srpska žena sa dijetetom! -“Zašto si plivala?!” – -“E, pa plivala!” – to bje odgovor na pitanje. U prvi mah sam držao da je to premoć, no ispostavilo se protivno, zašto su strugali: “kukavice!” U 3s prešli preko Drine u Srbiju. Uspinjali se uz visok brijeg, znojan kao pseto na “Crni vrh!” – Sile me sve više ostavljale i pao sam na zemlju. Srce mi je žestoko kucalo, kao strujilo žilama “ne mogu dalje!” promucah. K meni se pridružiše Štefko, Drago i Dr Gjuka! – 4 puta pao natukao na noge!. – Svaka 5 koraka se odmarali. Jeli jabuke i kruške. Stalo se oblačiti i tamna se noćca spuštala. Nitko nije znao za našu pukovniju. Pa se legnuli k momčadi 26. pukovnije. Čulo se puškaranje, te je po koje tane k nama zabludilo. Počelo je pomalo kišiti. Obukao sam kabanicu i vidio, da sam ruke trnjem, kroz koje smo vukosmo, zakrvario. Kiša počela je gadno padati. Ležao sam u vodi, sav promokav, drhtao po cijelome tijelu. Srce drhtalo kao šiba na vodi! Voda curkom curila kao potok, ispod mene. Pokrio sam se sa šat. listom, a k meni se stiskao Dr Zoltner. Ovakovu noć još ne doživih! Cijelu je noć kiša žestoko padala! –
20. rujna 1914. 20.[9.] U jutro tek našli našu pukovniju, a kiša je neprestano dalje padala. Užasno blato, klizavo. Određeni kao spoj između 15. i 16. kora, a onda opeta pričuva na lijevome krilu! Sve naoblačeno, a kiša se ne žaca. Sav mokar, prevučenim preko glave šators. listom, sjeo sam na kamen, jeo konzervu, sardine, kruh. Imao sam apetit. Sav sam “potrt!”, noge i cijelo tijelo mi drhće. Liječnik mi nesmije pomoći! -“Da si visoki časnik, bio bi kod kuće!” – reče mi. Svi satnici 3. baona bolesni!- Hm! -, a momčad mora biti zdrava! – Morali smo se vratiti na Drinu, da idemo na lijevo krilo! Zaista muvaža! Dolje, pa gore, kao igra šišmiša! Kiša je manje padala. Išao sam s nadporkom, a on reče: “To je zajebavanje mozga!” Nebo se trgalo, oblaci bježe. I sunce je na časove probijalo! – Sunce je grijalo, u 3s došli smo sa brijega u tabor na Drini. Odložili smo opremu, sušili mokre šator. listove. Dobili konzervu, kruh, dvopek, ½ klgr. kockasta šečera! Sve razdjeljeno momčadi! U ½ 4s opet prama starom putu na “Crni vrh!” Al u nesreći, eto sreće! Moj IV. vod mora čekati na kruh, što večeras ne bude i štititi menažu, kad se nosi! Dobro! Legnuli na jednoj uzvisini! U 5s večera kruh, konzerva, kukuruz, bijeli šečer! Postaje hladno. Promatrali zstv Simon, ja, nekog husars. časnika, kako se sav gol prao, po toj hladnoći! Pleskali mu, pa je okrenuo “starku!” , a mi nato “Hoch!” … - Dolazi s brijega mnogo ranjenika u ruku! Imao zimicu. Kroz noć najednom stnk. Mattanić obolio, pa novi zapovj baona stnk. Schleicher!?! – Smrdi barut! – Svi izbjegavaju! “M.B.L., Ti meni pomogni! Zar baš ja moram da glavom platim!” Grijao se na suncu. I kod Drine bje silno vojske, samo kr. ug. – hrv. domobranstvo! U sumraku ponovno me tresla groznica! – Pojeo breskvu. Sve vedro, a sunce zapada! Pomalo biva sve hladnije. Od Drine se dizala magla. - Čuje se žestoko puškaranje na povisini “Crni vrh!” Purci padaju pred nas! Smrklo se! Pobrali se k povozu i određeni kao štitnica, za tu večer! Redovito će tamo ostati Draško i Štefko, kod pukov. blagajne! -“Zdravo mali, još si živ!” – reče mi ndprk. Bašić. -“Jest! Samo nijesam zdrav!” – …. (nečitko, nap. prir.) k svemu! Dugo smo razgovarali, a kad je išao na počinak -“Ti ćeš oprostiti, umoran sam!” – i pruži mi ruku. Dao načiniti šator. list i dolje podloženo sijeno. Od stožer. nared. Tiljka dobio kruha. – U 10s večera zaista dobar gulaš od 26. puk. Sve vedro, zvijezdano, no zima! U ½ 11s legao i uzeo domob. Mokosek k sebi u šator. Taj me često dvorio. –
21. rujna 1914. 21.[9.] U jutro probudio se sve vedro, pa drhtao. Zajutrak gutalj cognaca u 7s. Gusta se magla dizala nad gorama, a i iznad Drine, razlijegajuć se bosanskim uzvisinama! Jeo sam komadić pečene svinjetine uz primjedbu “svoj, k svome!” U 8s bio je polazak na povisinu ∆ 708 s kruhom i jelom. Sve je nosio gorski opskrbni povoz u kuhačim sanducima! To su kotlovi u kojima se nosi jelo i dobro zatvori, te jelo kroz 24 sata ostane toplo! Nose konji tovarnjaci i mule! – Štefko i Drago ostali, boljelo me to! Prvi jesenski dan, pa sve oblačno! Išao sam nekako teško, jer me hvatala vručina i zimica na izmjenu. Rekao sam zstvn. Simon, da ne mogu ići dalje i legnuo sam u grabu do puta, a kraj mene Vukojević! Taj me ne ostavlja!, moram priznati požrtvovan momak! Počela padati kiša, a ja se zgodno smislih. Napisao sam mome nadporku list, i da ležim na cesti! Jedan momak išao kraj nas. – -“Šta je g. dobrovoljac?!” – -“Zlo, ne mogu dalje! Predajte ovaj list mome zapovjed. satnije!” – -“Hoću!” – Jače padanje kiše nas sklonulo u neku pokrajnu kuću, bez stakla na prozorima. Sjeo sam na kukuruz a kraj mene ležao savijajuć se u grčevima Vukojević. Dao mu neke kapljice! Čekao do 11s, a rezultat nikakav. Polako se zaputismo, jedva hodajuć k baonu na uzvisini. Sav sam drhtao! Poznavao sam moju bolest! Tada negda i došao sam k liječniku i dobio cedulju: “Dobrovoljac K.S. 9. sat. – Kod povoza! (podcrtao autor, nap. prir.) Dr Sok, baon. liječnik”. -“Šta Ti je?!” – zapita me ndpork, koji me je i putem sreo! -“Imadem vručicu, zimicu i drhćem po svem tijelu! Idem k povozu!” – -“Pazi, da se opasno ne razboliš!” i dade mi ruku. U 2s se vračao, no hitro. Kao da sam zaboravio na moju bol! Uz mene išao Vukojević, a taj ide u bolnicu, obolio na “disanteriji”/Vrst proljeva sa krvlju!/ Jeo uz put kruške, suhe šljive, pio srp. rakije, dvopek! – Prijavio se kod ndporka Bašića, a taj me prijazno primi, pročitav cedulju reče: -“Dobro mali, sa mnom ćeš jesti, spavati zlo Ti neće biti!” – U ½ 3s menaža: juha s rižom, dobro masna, grah i govedina, crna kava. Opet se oblačilo, a prije tako vedro i sunce je sjalo. Otišao je Vukojević, i bolno se sjetih njegovih riječi: “Ja Vas ne ostavljam, do zadnje kapi krvi!” Povoz pravio drvenu kućicu! U 6s užina: svinjska jetra, vino u društvu s ndpr. Hrženjak od 26. puk. povoza. Poznavao sam ga kroz brata! Zaputio sam se k novoj kučici, gdje bijaše drveni krov iz dasaka, a pod pun slame. Prevučeno sa pokrovom iz vreće i tako se nalazio u društvu s stožer. nared. Tiljak, nared. Turk i Ferenčić, nadoružar Turany, Draško, ja. U ½ 8s smo večerali pečenu svinjetinu s kruhom, te crnu kavu!, a u 8s legao na počinak, pokrio se sa gunjem, kojeg je uz put rekvirirao: Vukojević, od Srba. – Udarila kiša, a gorsko topovska i pješačka vatra nije me smetala. Omamljen rakijom, usnuh! –
22. rujna 1914. 22.[9.] Od danas počinje novo zanimanje: “Kod povoza!” bio sam posve izvan vatre! – U noći sam dobro spavao, u 5s j. se probudio i oprao. Nekako bje sve naoblačeno i magla pred nama. Zajutrak crna kava, komis, rakija. “Naše čete 53. i 16. puk. otišle na povisicu, te naša 2 baona. 3 baon diviz. pričuva na lijevome krilu! Sve okupirano, a Mađari “stružu”! Čuje se gorsko topovska vatra. Te topove nose konji, a posve su dobri. U 7s rasporedili menažu za gorske tovarnjake za naš baon. Razvedrilo se. Došao k nama i ndpork Krasnik, a u 8s sve otpremili. Nakon toga šivao si dva gunja, u jedno, srpska s užetom! Žestoko gruvanje topova! Pio crne kave. U 10s gablec svinjetina i srp. rakija. Ponovno se oblači. Vidi se aeroplan! – Prema nalogu g. ndporka Bašić, zapovjednika povoza dobio nadzor nad kuhinjama i kuharima! Dobro biti će bolje jelo s protekcijom! – “Neprijatelj sa sviju strana zaokružen. U selu neimade ni žive duše, a prije ih uvijek bijaše!” – Naša momčad pretražuje za svinje, jabuke, rakiju i sve se donaša k nama. Sela sva uništena, kukuruz, šljivici, kuće pretražene, porazbacano i porazbijano sve. Naišli na mrtva “komitu!”, a muhe mu sve idu kroz nos, usta, kao pčele u pčelinjak. Obučen je bio u tamno crno odijelo, kao tricot, sa ramenica vise dva popriječna bijela remena, sa oznakom mrtvačke glave. Oko pojasa pištolje, naboji! Prvi je to kojeg΄ sam vidio. Momčad je pučke ustaše srp. držala za komite. Komitu je najteže živa uhvatiti, jer se sam u skrajnjem času ubije. Zanimanje imadu kao: “razbojnici” palež, grabež, umorstvo. Vidio sam ranjenike, te je svima palo u oči, da su naši vojnici ponajviše ranjeni na rukama i nogama! Iz toga se zaključivalo, da Srbi zlo pucaju! Bilo je nekojih, koji se sami ranili na ruke i to uvijek lijevu, ala 19. mađ. pukovnija, društvo znamenitih “strugalaca!”, da ne moraju biti u rojnoj pruzi! Sve povisice pojačane, a zapovjedničtvo imade F.M.L. Potiorek, zemalj. poglavica Bosne. – Oko nas sami tovarnjaci, preko Drine bolnica ugar. crvena križa, koja Hrvate ne prima! – Ovo je važno! P…..(nečitko, nap. prir.), vozive kuhinje, naboji i t.d.! To je okoliš! Kud sam god gledao samo visoke brdine, a i bos. gore tužno se uzdizale, zamuknuo pjev, ponosne, sad zamrle Bosne! Drina se ljeskala na sunčanim tracima. 16. i 53. puk. došle s povicima “Živio!”, ovo mi je ugodno, jer ovi neće uzmicati. To je 13. zbor. – Tabor povoza na mjestu “Tabanci!” kraj Drine. – Za gorski povoz je tirolski: /Gebürgstain aus Tirol – Vilach/, ali oni pravi Tirolci s mulama. – U 12s ručak: juha s rižom, govedina, svinjetina, crna kava. – Nekako naoblačeno, ali kiša ne pada. Išao sam gledati kuće po selu, a jedan je Srbin morao voditi, pa je htio, da ja idem naprijed! -“Jest, idi naprijed, misliš da se ja dadem s škljocom u rebra!” – i primem(?) za zaklopno stapalo, da ga uplašim. – “Neš΄ tako, jok!” – Sunce grije! Sjednem na kamen i pomislim na moj dom. Zimica je popustila! – Vratio se! U ½ 4s dobili ½ izvrsna iz čiste pšenice kruha, za prste lizati. Dobio 5 jabuka, 3 smjesta pojeo sa šečerom i kruhom. U 4s počela padati kiša, a napk Bašić, prošao je tražiti novo taborište, jer k nama purci i 3 konja ranilo! Grmljavina! Za ¼ s se sve ponovno razvedrilo! Najljepše večerali svinjska jetra i zapušio najfin. bos. duhana, kad najednom primili zapovijed za polazak preko Drine! Brzo sve raspremili! – Odmah se razveselismo, stupivši na most, pa preko u Bosnu. Blato silno na cesti, a tmurno. Prispjeli u ½ 7s u večer u “Kozluk”. Sada traži stan, a počelo je bliskati, grmjeti, kiša pada. Povoz je u dvorištu škole. Jedva se sklonusmo u malu sobicu škole. U sobi duljine 6 m. a visine 4 m. spavalo je 12 osoba, sami narednici! Zakureno bje u sobi za krepati! Prostrli slamu na kameni pod! Kiša je padala kao luda, a blijesak rasvjetlio sobu! “60. pj. puk. potukla napredujući u rojnoj pruzi 2000 Srba. Naišli su na njihove zaklone na 3 met. daljine, nijesu pucali na njih, nego klali a koji su bježali na njih su pucali! Mnogo ih poubijalo i gorsko topničtvo!” Dugo nijesam mogao od vručine usnuti! …
23. rujna 1914. 23.[9.] Tabor “Kozluk!”
24. rujna 1914. 24.[9.] Dvaputa se u noći probudio, jer mi bje zima i svaki puta sam čuo topov. i žestoku pješ. vatru. Probudio se u ½ 6s, pio crne kave, čaja s rumom. Sjedio sam kraj vatre, koju načiniše kuhari, da se ugrijem. – Sve naoblačeno! Oprao se! –
25. rujna 1914. 25.[9.] Češće se probudio. Izašao sam, sve bijaše naoblačeno i ponovno legao. Tek u 6s posve ustao, pio iznajprije crne kave, pogledavajuć kuhinje, koje su kuhale za baon!, a zatim se oprao! Jeo suhe šljive, jabuke, koje sam jučer nakupovao! Cijelu noć i još uvijek gruva topničtvo, dok se pješačka vatra posve stišava! Čuje se pjev “hođe” na džamiji. – U 7s čaj s rumom. “E, kod povoza se živi!” Pregledavao za red oko kuhinja! U 9s imao groznicu, pa se zavukao u šator! Uzeo gutalj cognaca. Mislio sam na prošlost, na ljepotu prijašnjeg΄ života, na moju prvu miljenicu. “Oh kol΄ je krasan život u sreći, miru i veselju!” “Danas su vukli topove na “C. v.” (Crni vrh, nap. prir.) 8 volova, 6 konja i poslužna momčad uz nagradu 50 K. po momku. Htjeli mene k vodu, a ndpork Bašić neda! – “Ili ćeš natrag kao Rabus ili u bolnicu!” – U 10s jeo kuhanu konzervu, jabuke, kruške. Sreo se s E. Göszlom, mojim starim znancem, te se sjećali ugodnih uspomena i neugodnih fakinarija! Legnuo u kabanici u šator. Naoblačeno, miriši po snijegu, a jesensko lišće pada! Katkad zagrmi top! U 11s opet jeo kruh, jabuke, kruške, pio crnu kavu, no hladnu. “Naši 2 klm. pred “Loznicom!” i preko kralj. kupališta Banje naskoro će povoz! Tjeraju Srbe prama Drini u kut i tu imade doći do odlučne bitke!” Te dnevne vijesti slali mi kolege, a ja njima novine. U ½ 1s objed gulaš, govedina, suhe šljive, gutalj cognaca, cigareta!, a ½ 3s pio vrući čaj i crnu kavu. Otpremavao tovarnjake za polaz. -“Samo se liječi!” – veli g. Bašić, glavar. “Jučer oko 400 Srba pokopano, obučenih u naše cipele, kabanice, a gdje koji sa opancima! 3. baon će sav k povozu priključiti!” To me nije veselilo, jer još neimam želje k satniji. “Zaudara po lješinama!” Za časnike 3. baona, dali prirediti: piliče, patke, purice a i k tome slali vina, cognaca, cigare, cigarete, salame, čokolade, duhan, čaj, šečer, rakiju, kavu, rum! i t.d. Obojica Draško i ja, brinuli smo se za naše. – U ½ 6s se spustila gadna kiša, pa se u šator smjestio. Čitao “ratnu kroniku, ilustrovani list!”, a večerao crnu kavu, gulaš, kruške! Topničtvo gruva, a kiša pada kao luda!
26. rujna 1914. 26.[9.] Cijelu noć padala kiša, a čulo se pucnjava, u noći, kad se probudih, to čuo. Hladno. U ½ 6s ustao, uzeo gutalj cognaca, kojeg sam čuvao pod uzglavljem da mi ga ne popiju! Sjedio kod vatre grijuć se i pio crne kave. Već popalili sav plot, okolo nas. Stolac veliki srp. lonac. “Takav je život, dok se ne krepa!” – Kiša je prestala. Izgledali smo kao cigani, a glavnu je riječ vodio časn. kuhar Sobota, koji je sve krao do čega je došao, bio je u cirkusima ”clown!” Fina ptica, grabilica! On me dobro “futrao!” Crn u licu kao cigan. U ¼ 7s pio crnu vruću kavu. U 8s, pako vruć čaj s rumom, meko kuhana jaja, suhe šljive. Do 10s čitao novine, kadno opeta udarila kiša. Jeo salame, koju mi dao ndpork: “Na, jedi!” Razređivao poštu za satnije. – U 11s započelo, gruvati naše topničtvo “jer se čulo, da Srbi neće više napredovati iz svojih zaklona. Samo će braniti. Došle naše ručne granate, za vojsku!”
27. rujna 1914. 27.[9.] U ½ 6s ustao, svi tovarnjaci opremljeni, a u 6s tovarnjaci otišli! Vedro, sve magla, rosno! Pio bijelu kavu i crnu, dva tvrdo kuhana jaja, salame, gutalj cognaca! Prao se. Topničtvo gruva, dakle svagdanja glazba. Jeo kruške. Vedrilo se! U šatoru primao i otpremao poštu. U 11s jeo komad piletine. U 12s objed: gulaš i kiselo zelje, a kad se najljepše jelo, počelo se opeta oblači. Bio sam zadovoljan čitajuć pet karata. Čitao novine. “Strojna puška pokosila za 2 voda Srbe, a svaki bje pogođen s 2 ili 3 taneta, od prsa prama nogama. Granata srp. dignula je danas 2 zaklona naša rova posve u zrak i mnogo ranila i 6cu ubila!” U 1s pio čaj s rumom, jeo svježe šljive, jabuke, ležeć u šatoru. Pušio i pisao karte 17 komada! Time sam se zabavljao. Pomolilo se sunce, njega željno očekujemo, da nas ugrije! U 4s užina, hladno pečeno pile, čokolada, gutalj cognaca! Dobio i kruh i 3 konzerve! “Krupanj i Valjevo, zauzeto!?!” Spuštao se sumrak, zrak postajao je hladnim, i opet se vidi, nakon dugo vremena mjesec. Ozvanja zvuk “hođe”, pozivajuć vjernike na molitvu, sa “džamije!” Večera, topla crna kava! s kruhom. – U 8s prispio Stiperski, koji je dnevno donašao obavijesti i reče “3 su naša topa na vrhu!” Čekali smo na prvi hitac i kad je opalio, povikasmo “Sretan ti put!” Sve bje zvijezdano, prekrasno veče! Legao na počinak u ½ 9s! –
28. rujna 1914. 28.[9.] U noći padala kiša, a prama jutru hladno, pokriven sam šator. listom i gunjem. U 6s ustao, kao redovito, otpremio gore opskrbni povoz! Uzeo gutalj cognaca, taj me preporađao!, a zatim crne civilne kave. Čuje se gruvanje, cijelu noć me trgale noge, često da bih zaplakao. Al usta(h), kako se primih za ruku popustih zdjelku i polovica mi se kave prolila! Bio sam ljut. Oko ½ 8s započela kišica, uvukao sam se u šator i pisao karte poznatima, jedno 10 komada. – K meni pridošao Draško i razređivali poštu, pjevajući! U 10s jeo jabuke s kruhom, konzervu i suhe šljive. U ½ 1s bio je objed: juha s rižom, govedina, grah, čaj s rumom, crna vruća kava, suhe šljive, jabuka. Sjedili pod šatorom povozne pisarne na škrinjama. Topničtvo “koncertira!” U ½ 4s preobukao se u čisto rublje i prao do pojasa. Malko drijemao, jer je sunce grijalo! – Vidio u 5s aeroplan nad nama, a st. nad. Tiljak radio stol pred kućicom! Dizao opskrbu za momčad, kuhinje, a to je za poludjeti, jer me svagđe zovu. Prisustvovao sprovodu dvojice palih od 16. pj. puk. Iskopali smo jame na katol. groblju, koje se nalazilo u istom šljiviku gđe i mi, na 30x (koraka, nap. prir.) daljine. – Zvijezdano je nebo, mjesečina. Na jednostavnim kolima dovezli ih u lijesu iz 4 jednostavne daske, nitko ih ne oplakuje! Svi smo bili otkrite glave. Posvetio ih svećenik. Izim njega bila su 4 zdrastvenika, liječnik i zapovjednik zdrastvene čete i zavoda! Sve je tiho i čuje se molitva, a zatim “Počivali u miru!” i tužan čin je svršen. – Jedan se civil st. 60 god. kod povoza napio ruma, pa umro od kapi! – Pod zvijezdanim nebom i sjajnom mjesečinom – večerali smo 8 oko stola! Večera, rosbraten, kompot: kuhane kruške i jabuke, čaj s rumom, vino! Dakako, da smo zapjevali. Dugo ne bje take mjesečine. Slušali smo “hođu”, koj΄ je pravio “konkurenciju”. U ½ 9s se legnuo, uz gutalj cognaca! Mirno sve, ne puca se! … “Oj mjeseče, Ti nju gledaš, al te sreće meni ne daš!” …….. Noć nekako topla. –
29. rujna 1914. 29.[9.] U 5 ½ s ustao, i otpremao tovarnjake. Pili sjedeć kod stola ½ l bijele kave s kruhom. Dobar apetit /1l mlijeka 40 f/. Oko ½ 7s počela padati kiša, šta smo naslučivali, pa se zavukao u ležaj.
30. rujna 1914. 30.[9.] U 5s ustao, vedro no hladno, obzorje crvenkasto. Gledao u daljinu, kao da odanle očekujem nešto velika, važna, “mir!” Po običaju odpremao tovarnjake, dobio veliki komad salame. Pio cognac. Pridošao je i kašalj, ali u velikoj mjeri!…
1. listopada 1914. Listopad
1.[10.] U 5s ustao, sve vedro, no hladno. U noći se više puta probudio, što usljed zime, što usljed buke, gruvanja topova i pušaka. U ½ 6s pio crne kave i grijao smrznute noge. Sunce izašlo, pa prilično grije. U 6s otpremio tovarnjake. U ¼ 7s – čaj s rumom, gutalj cognaca, kruške. Radio kod gosp. uredu. U ½ 9s jeo salame. A u 10s to ponovio uz gutalj cognaca. Naučio sam se piti. Topničtvo gruva, sjajan dan, bez traka oblačka. –
2. listopada 1914. 2.[10.] Kad sam se u ¾ 5s ustao, još bje sve tamno, sumrak, zvijezdano nebo, mjesečina. Nadzor kod opremanja. Momčad se kupi oko vatre i grije. Stalo je rudjeti i zgodno je to za gledati. U ½ 6s zajutrak gutalj cognaca, crna kava, salama, pojeo tri palačinke. Legao natrag u ¾ 6s! –
3. listopada 1914. 3.[10.] U 4s j. me probudila žestoka kiša, a u 6s ustao, zajutrak gutalj cognaca i crna kava. Sve je vani oblačno, blatno no kiša ne pada. Naše topničtvo gruva. No čete nesmiju napredovati, nego se čvrsto ukopati, do daljnje odredbe. U zaklonima momčar kao medvjedi u blatnoj vodi. – U 8s me brijao stražnik Pintera! Pomolilo se sunce! – U 10s gablec: salama, kruške, bijela kava. Posve se civilizovao, načinio frizuru! Dobio mazdu i rat. dopl. sa K 10.80. – Započelo žestoko gruvanje topova s΄ “Turskog šepka” (Šepak, mjesto, nap. prir.) i puškaranje.
4. listopada 1914. 4.[10.] U ½ 6s se probudio, hladno, no sjajan će biti dan. Topničtvo je gruvalo! Sunce izlazi. Zajutrak gutalj cognaca, čokolada. Sunce! U ½ 8s reče mi ndprk. Bašić: -“Ići ćeš u Zvornik promijeniti novce i na poštu, uzmi moga konja!” – No konj bio je kljuse, pa se zahvalio. Rađe ću pješice. Dobio propusnicu i pođoh u 8s. Sreća htjede i putem sretnem nared. Zebića, pa me uzeo na kola. “Izvolite gosp. dobrovoljac!” Vozili se, koješta raspravljajuć. U 10s prispio u “Zvornik”, jeo kod Follera gulaš. Na pošti predao K 1.190 i promjenio K 4.000. – Tražili po gostionama objed, pa nigdje ništa. U 12s jeli oboje bjesni šljive i turski bisquit. U ¼ 1s pošli iz Zvornika, a u ½ 3s se vratio u Kozluk. I onda jeo salamu, jabuke, breskve. Kupio kutiju bos. cigareta “Ljubuški”. – Otpremio poštu. Sve je mene čekalo. Bio sam umoran, jer se nadroncao. U ½ 7s započela žestoka topnička i pušćana vatra, ležao u šatoru. U 7s večera: 3 naturšnicla sa rižom, vino, čaj s rumom. Danas jeo s nama zstv. Osser. Sve vedro zvijezdano, sjajna mjesečina! U ½ 8s legao.
5. listopada 1914. 5.[10.] Cijelu noć gruvaju topovi, a probudila me u noći silna kiša, koja još i sada neprestano pada. – Ustao u 9s, zajutrak gutalj cognaca, salama, kruh, crna kava. Skitao se po Kozluku. Oko 11s je kiša prestala! U ½ 1s objed: Juha, govedina s izvrsnim grahom, crna kava. – U 3s bio je kod nas Štefko, pa jeli breskve, jabuke. Razređivali poštu. U 4s započela je opet kiša, premda sve bijaše vedro i sunce! Pod šatorom, izgleda kao kod cigana! Podloga je slama, vreća, šator. list. Iza glava smočnica, jedna drvena kutija od konzerva. U Kozluku je pravosl. crkva i škola bolnica, a druge su kuće načinjene iz dasaka s nepromočivim stijenama! Pred njima klupe, stolice, no sve nije onako, kako bi moralo biti! Cio dan u šatoru, jer je vani sve blatno! “Srpski letaci za bodrenje vojske: “Srbijo Ti kruno biserna Fale Ti još dva alema Divna zemlja naša Bosna I kršna tamo Ercegovina!” Alaj da, čekaj malo braco, nije to tako lako. – U 7s večera, gulaš, čaj s rumom 2 puta i dvije čaše vina! – Išao sam tjerati batinom kuhare, koji su uhvatili neku bos. srpkinju: “E pa možeš me i Ti, samo me ne ubij!” Pisao sam u šatoru ndp. list Tršinskome, jer me΄ pitao za zdravlje! – “Danas će na večer nositi momčad preobučena u srp. odijela, pod zapov. Vladoja Poznanovića k protiv. ležaju na “C. v.”, (Crni vrh, nap. prir.) ovakove letke, izdane po našoj armeji, a i bacat će ih iz aeroplana!: (letak: Srpski vojnici!, str. 190)
Sve tmurno, crno, a topničtvo gruva! –
6. listopada 1914. 6.[10.] Tek prema jutru se topničtvo smirilo! – U ½ 6s se ustao, popio gutalj cognaca. Sve vedro no gadna zima. Smjesta se zato oprao, primio dostatnu toplinu. Opet određen za put u “Zvornik”. U ½ 7s pio crne kave. Izašlo i sunce. U ½ 9s otišao na teškim kolima, sjedeć na lagvu s nared. Turkom. Dugo smo morali čekati na pošti i konačno morali doći poslije podne. Sve straže na putu, u gradu imadu mađ. pučke ustaše, a naši rojna pruga! Za jesti nigđe ništa, izim čaše piva. Objedovali jabuke! U ½ 4s se vratio, ne dobio ništa. Sve je rasprodano, jer je masa vojske. – Na povratku jeo salamu, kruh, gutalj cognaca. “Okrijepa jarka!” Primio tužnu vijest, da se moram vratiti k satniji, pisano po baonu od Mattanića. – To me ražalostilo! Lijepo sjaje sunce, grije. -“Gledaj da se vratiš natrag!” – reče mi ndprk Bašić, kad sam se bio od njega oprostiti! U 7s večera: gulaš, čaj s rumom, vino! U 8s legao tužan. Sve vedro, zvijezdano! Mjesečina. –
7. listopada 1914. 7.[10.] Ustao rano, sve spremno za polazak! Teško mi bje! Ta kako ne, živjesmo zajedno, kao obitelj. Oprostiv se sa Turkom, Ferenčićem, Tiljkom, a on mi dade salame uz riječi: U 7s večera pod vedrim nebom, zvijezdanim, no hladnim. Šnicl, 2 ½ čaše vina, dva čaja s rumom. U ½ 9s se rastali, jer je počela ponovno kiša. Vrijeme se neprestano mijenjalo!
8. listopada 1914. 8.[10.] Probudio se u 8s, gadna bje zima. Spremao se za bolnicu. Napunio krušnu torbu, kao siromah. Jeo salamu, kruh. Oprostio se sa svima i zaputih se u bolnicu, koja bje preko puta! Boljelo me cijelo tijelo.
III.
Bolnica: “Kozluk!” Od ½ 10 – 11s čekao u hodniku, u kome bje povijalište; no ni vrag me ništa ne pita, već reče “čekaj!” Gledao sve ranjenike, bez ruke, noge, ranjene u ruku, glavu, noge, prsa! U 11s me slali do turske škole. Tamo bje “odio dizanterista”, pa sav prostor ovapnjen! Sjedio sam na klupi! I u ½ 12s me Dr Benković smjesti u tursku džamiju! -“Bolje neimam, a čim bude, ću Vas premjestit!” – Legao kraj nekog juriste, s kojim se upustih u debatu! I k nama se pridružio Kniewald! Fine ptičice! Uređaj u predvorju na podu iz dasaka položene su slamnjače, jastuk isto iz slame, na tome leže razni lako bolesni! Pokriveni su sa bijelim zim. gunjem. Čuje se jaukanje, uzdisanje! Razna bića, na kojima se odrazuje bol, tuga, nemir, mirno snašaju svoju sudbinu. Imade mnoštvo buha, stjenica, uši. Sve je mirno, tek tu i tamo po koji bolesnik moli vodu, a novo postali “freit”, - psuje Boga: “Tko bi Vas sve vrag nadvorio!” – sanitet! -“Idite onda u rojnu prugu!” – čuju se povici. U ½ 1s objed malo juhe, komadić mesa, ½ komisa. Ležao sam pokriven sa gunjem. Vručina bje, jer je umjetno učinih po 37.6˚C. Vani je padala gadna kiša, a zima je pirila kroz rešetke vratiju. U 4s me gledao Dr Stanković iz Zgba, nu nije me prepoznao. I primjeti “Höchste Nervosität!” i ode. Sada smo počeli čvrsto jesti, jer objed nije bio dostatan. Udarili po salami, švaj. siru, čokoladi, orasima i kruškama, izmjenjujuć doživljaje! Stalo se smrkavati, i skrivajuć se pušili, jer bje to zabranjeno! U 5s večera crna kava. – Dobro usnuo! –
9. listopada 1914. 9.[10.] U 8s se probudio. Cijelu noć bilo mi je toplo, a kolika je to blagodat, kad čovjek može skinuti cipele! Zajutrak crna kava, bez šečera, posve po bolnički, i samo dva prsta u šolji. Koliko sam kod povoza imao previše, u toliko ovđe je manjak! Al, da nije bilo Knievalda, bio bi gladan. On je donašao iz grada stvari. Salame, miševe /pohano tijesto na masti, kao uštipci!/ sultan brot /kitten – kässe/. Izjutra smo se gostili, te sam pojeo 21 miša iz tijesta! Imao sam dobar apetit, pa nas svi promatrali. Nas trojica: Majnarić, Knievald, ja, kao braća!
10. listopada 1914. 10.[10.] Probudio me jauk bolesnika!, i nakon toga došao je zajutrak crna kava! Pogledao sam kroz prozor, kad je bio otvoren, a sama rosa, magla zastruji sobom. Zima, brr…! Jeli miševe, bombone. Turci žaluju za “džamiju”, no drugo ne bje! – Čitao sam novine. Jelo donašao sanität /Švabo/ duša od čovjeka, bolji no naši prostaci, imenom Klemens Johann! Srce me zaboljelo, kada sam vidio postupak naših hrv. zdrastvenika s bolesnima i ranjenima! Teško mi bje ležati. U malom prostoru leže po 24. Jeo miševe po 13 komada i bombone. Ćutio sam se slabim no prije, to je sve od ležanja i nerada. Ruke smazane, kosa raskuštrana, a ne možeš se prati. Oko ½ 10s došao Draško, te mi javio da sam promaknut na “kadeta”. Biti će penez, kao blata. To me razveselilo i razljutilo! Sada ne mogu izvesti svoj plan! – U 10s promak pismeno javljen! Prošao je pregled. Bilo je kojekakva društva i bolesti prsa, pluća, vrat, dizanterija, proljev, svrab, typfus, sušica, plućni katar, rheumatizam, influence, malarija, sveopća tjel. slaboća, padavica! – Iza objeda opet pojeo 14 kom. miševa i prije, jer tek u ½ 3s došla menaža juha s rižom, govedina! Padala je kiša kao luda. Dobili novosti odozgo, po starom Novaku: “Srpski top, koji nas od početka rata zajebava, te baca po Bjelini, Branjevo, Kozluk ide po tračnicama, nazvala ga momčad “Marko”. Taj načini rupu, za položiti vola. – Srbin svaki imade u zaklonu desno municiju, lijevo rakiju. Jedan pijani Srbin, spavao je u zaklonu, a kada ga je vika i nadolazak naših probudila, protare oči i reče: “Blagoje, gđe si?!” Zarobiše ga!” – U 4s pregledavajuć Dr St. bolesnike, reče mu Dr B.: -“Danas je Kolander, postao kadetom!” – Dr Stanković me čudno pogleda! – “Jeste Vi iz Zgba!” – -“Jesam!” – -“Sin pok. profesora!” – -“Da!” – -“A, kako g. brat!?!” – -“Umro!” – -“O siromašak, tako dobar čovjek!” – Dugo govorismo zajedno o koječemu! – Plan moj ispunjen! – U 5s večera crna kava, čokolada, kava i konzerva. To opet donio Kniewald! Danas se čuo pucati top “Marko”. – U ½ 9s usnuo! –
11. listopada 1914. 11.[10.] U 7s se probudio, a vani je još uvijek gadno kišilo! Zajutrak crna kava i kruh, a nakon toga vrući miševi! – U 9s me pregledavao Dr St. -“Kako je Kolander?!” – -“Hvala, bolje!” – -“Da vidim noge!” – -“Trgame me(!) desna!” – -“Rheumatizam!” – Teško je ležati i dosadno, no ipak bolje no u zaklonu! “Bog zna, što će samnom!” pomislih. Začudih se, kad opazih stara prijatelja Dogana, koji je pridošao. U 10s jeo bombone, miševe 6 kom., pečene janjetine, pa pušili. “Vele, da Srbi traže mir, da je u novinama, a jučer su pravili navalu i juriš, pa ih naši protjeraše i bacili natrag! – Top nazvaše “basista Gjoko”. Naši prave nove zaklone, a prave ih opkopari! Na “Cr. vrhu” pada snijeg!” Neki Mađar kraj mene, uvijek želi nješta reči, pa ne može, ne razumijem ga! Jeo kruške. Neprestano dolaze i odlaze novi bolesnici. Jedan Rusin, Cigo-Rumunj, razne čete momci! Oko ½ 12s pojeo 15 kom. miševa u društvu Dogana, Majnarića, Knievalda; Smijao se, kako momci pitaju cigana “Laco, kakav si tatski majstor!?!” – I neki nared. s nama razgovaraše! Oko 1s objed, juha s grisom, govedina, a kada se najeo, spavao sam do 3s! – Čitav je pridopis(!) životinjica u džamiji. Čitao novine, jeo suhe šljive, orahe. U predvečerje dobili kompot iz jabuka i krušaka, a onda kava! Do ½ 9s razgovarasmo “o domaji!” Topničtvo gruva!
12. listopada 1914. 12.[10.] U 5s ustao, vani gadno hladno i blato. Nemirno sam spavao, jer se cijelu noć šetali. Pogledao sam na Knievalda, koji je spavao pod kipom Alaha i njemu posve naličio svojom bradom! Pojeo 18 kom. miševa i cijelo jutro čitao novine. Otpremiše 17 u Bjelinu, a ostane još 355 ljudi bolesno i ranjeno! “Uhvatili jednog našeg nadpor. 11. top. gor. brigade, kao uhodu i izdajicu, jer je sa električnom svjetiljkom davao znakove srp. topničtvu, jel΄ dobro ili zlo puca! – Zatim pomočnika, koji je u pivini(?) imao telefon, a srp. učitelj s΄ hrasta signalizovao. Mörzeri dolaze. Život momka: zemlja postelja, kiša pokrivalo, vjetar je gunj, srp. taneta bomboni, a basista Gjoka iz Šabca svira uspavanku: granate i šrapnele. – Srbi pjevali najprije na “C. v.” (Crni vrh, nap. prir.) hrvat. himnu, pa onda srp. vičući, “živeo!” Naši dali paljbe, a oni nato “Jošte Srbija ni΄ propala!” Kada je naboj promašio pokazu “svrbi” s znakom promaška. Naši na bukvu kraj zaklona dižu iz slame čovjeka, a protivnik žestoko puca! Ovako se izazivaju. “Malena je naša Drina, Boji se Švabo na Srbina, Oj Drina, Drina, Drina, Pička Švabi materina!” Oko 12s počela kiša, a mi se gostili orasima, čokoladom. Kraj mene leži Dogan, mađ. gnjavatora odstranih! U 2s objed juha s krumpirom, govedina, : pišinger torta kao desert. Donio mi Draško, paket od kuće! – I unutra sam pronašao fine čokolade “Meinel”. Odmah se sjetih mog Zgba! Donio je još 2 konzerve i šečer! U 4s odredio me Dr St. za Bjelinu! -“Ići ćete kući!” – Isto reče i Majnariću. Neopisivo me veselje obvlada i to javih Drašku, da mi sve spremi. Večera crna kava! – Nijesam mogao od uzrujanosti spavati do ½ 12s. Bacao sam se, amo, tamo. Neprestano mi lebdio pred očima moj povratak i često rekoh! “Ne, nada je varava!” –
13. listopada 1914. 13.[10.] Probudio se u 5s i prvo zapalio cigaretu, a još nijesam pravo ni gledao! Vani bje hladno, rosno, prava zima. Kašljao sam, a cijelu noć nekoji uzdisali, kao na samrti! – Draško mi donio K 565.- kao prvu plaću. Taj mi bje zaista pravi drug. – Zajutrak crna kava. U 9s pregledao me ponovno Dr Stanković i napisa izvješće: “Allgemeine Körperschwäche – Gelangsrheumatizmus!” Jeo sam čokolade, miševe, te se spremao za odlazak u Bjelinu. Vani se vedrilo, a to me veseli da se ne moram po kiši voziti! Oko 11s dobili smo za put komadić slanine, tanke kao staklo. Načinio ležaj, da mogu sjediti, metnuo telečak pun stvari pod glavu. Došao k nama unutra neki Srbin sav drhčući od zime s razderanim odijelom, bosim nogama, te je plakao. – Star dosta. -“Šta Ti je?!” – -“Zima, brate!” – -“Da u toploj smo sobi brate, jel΄, a u šumi bi Ti onako iz zasjede pucao na brata!” – -“Nebi!” – Mislio, “da mi se vratiti kući“! Srce mi burnije kad pomisli kucalo, al΄, slutio sam protivno. Rečeno, da se u ½ 3s putuje u Bjelinu. U 12s jeo orahe i 12 miševa. “Zgodno je gledati novake, kako se na sve strane ogledavaju, strašljivo, pa ona čista i svježa lica i odijela! Oko zaklona na “C. vr.”, (Crni vrh, nap. prir.) sve prepleteno bodljikavom žicom /Staheldrot!/ i kutije od konzerva, da se čuje šuljanje! Kod zavoja je zvonce!” Broj bolesnika 815, pa je preko polovice određeno za transport. “Moguće se šta valja iza brda, i zaista dobih vijest, da sjutra naši prave juriš. Oko 50 zakopano na groblju Kozluka! – Zapalili svijeću “Alahu!” U 12s objed: juha s gerlštlom(!) (ječam, nap. prir.) kao šrot debelim, tvrda govedina kao kamen. Desert po Knievaldu, koji ostaje s Doganom, čokolada i mala čašica cognaca. Priredili se za odlazak! i prije još dobili slanine i crne kave! Prispjela su kola, bolje lojtre, puno slame, pa krov iz vreća. Dobro kada nije drugo. Sjedio sam naprijed kod kočijaša. Polagano se išlo naprijed, kao kakav sprovod ili sustavljen promet. Kroz Han Jesenica, - Branjevo. Uvijek uz Drinu, razmakom kola na 50x, (koraka, nap. prir.) jer su pucali preko Srbi, a padale šrapnele preko naših glava. Obuze me strah i sam primih za uzde konja. Smrklo se! -“Zima je!” – rekoh prema kočijašu. -“Izvoliju gujn, gospodin kadjet!” – i pokrio me po nogama, zamotao. Ja ga za uzvrat ponudih s finim cigaretama. Sve tmica, ne vidiš prsta pred nosom, a samo se zasvjetli, top pukne i cijeli se zrak uzgiba. Čuje se zujanje šrapnele. Mislio sam, “sada će u nas!”. Kroz Han Brezovicu, Dugo polje, te na kolima drijemao. Neprestano me pokrivao kočijaš. – U Dugom polju dobili čaja, svi “Herr Kadett Sie bekommen separat!” reče neki zapovj. saniteta i napuni mi čuturu. Čaj bje izvrstan. Izašao i liječnik pitajuć; ako je kome šta potrebno. – Gadno je voziti se, jer se trese, a i kišica pomalo sipi. Drvo me nekako udaralo u rebra. Cijelu se noć vozili i putem jeo kruh! –
14. listopada 1914. 14.[10.] Kroz Janju oko 12s noću. Gadna pucnjava, kao ludi i pješaci i topničtvo. Voziva bol. kolona ide teško naprijed. U ½ 4s jutrom prispjeli u Bjelinu. Imade grad elektr. svjetlo, asfalt i more od blata. Nastanili nas u barake vojarne, i konačno se nekako smjestili! Prvi se puta svukao prije polaska u krevet. Sav se preobukao. – (razglednica C. i kr. vojni logor u Bijeljini, str. 207) Krevet bje posve vojnički, a pokrivalo zimski gunj. Zdrastvenici sami Česi. Bilo mi je zima, pa još nabacio kabanicu! – Elekt. svjetlo! U 7s se probudio, pio crnu kavu. Nijesam se mogao ugrijati, noge kao led. Soba je uredna, čista s bijelim stijenama. To je samo za prenočište, a onda se dalje otprema. Vani bje, hladno padala je kiša, a čuje se topničtvo. Imade nas oko 56 u sobi; i zarob. ranj. i bolesnih Srba. Neprestano me gonila pomisao na moj dom, da ću se vratiti! – Dobili svaki ½ bijela kruha, izvrsna dvopeka, 3 dopisnice, 2 paketa bos. duhana po 14 f! Zaista zgodno. Neki infanterist židov, koj΄ se vozio samnom u kolima nudio mi salame. Popisali nam imena. Oko 9s eto dvojice liječ. aisistenata i oni me ne prepoznahu, a bijasmo kolege Dr Popović i Dr Boltek! – -“Ići ćeš u časn. sobu! Bogme Te nijesam prepoznao!” – U 10s se nađoh u časn. sobi, ta bje sa 10 kreveta, no sami Mađari! Te sam samo buljio u zid, misleći na moj dom, neopisivu radost sviju, ako se vratim! – Objed: juha s gerštlom, na češki način užnijena(?), govedina i pasulj, čaša crna vina! – Spavao do 4s, tada došao neki češki liječnik, fini čovjek: -“Fiber!” – -“Rheumatizmus!” - Dr Popović reče: “reči ću mu za svjedođžbu!” - Umjesto vode, jer je harao typfus, pili smo limunsku kiselinu. Sve vedro i nakon duga vremena opet vidim sunce. U 6s dobio čaj nu gorak s jednim uštipkom i dvopek. Mirno ležim, glavom mi se vrte kojekakve misli. Soba je lijepa, kreveti iz bijele kovine, bijele ponjave, crvena zimska pokrivala. Elektr. svijetlo. Daleko leže stnk od 27. puk. i nared. 16. pj. puk., a ostalo Mađari. Donio mi nekakovo ulje za mazati. Čuje se pucnjava našeg topničtva. Izgled pada na krošnjasto drvo, crnogoricu, kojom sunce prodire, igra se s njime! Pomislio sam, kada sam sjedio ovako s miljenicom pod drvetom u “krp.”, neznajući što je ovaj, jad, - blažen, zadovoljan. Svi se mene ne tiču! Pošao sam kući majčici. Zaista su ovi Česi uslužni, a jedan se napio “jak prase!” – Čuo da Srbija traži mir kroz Italiju i da su naši u Loznici?!- Dobro sam namazao kosti. Kao da sam u raju, neima buha, uši. Moj susjed Mađar Dr Radó Arthur, pork 17. ug. dom. puk. katkada me što, zapita mađ. ujamštinam(?), ali inače bje vrlo zgodan. Toplo u sobi, zakureno! –
15. listopada 1914. 15.[10.] “Bjelina” K. ŭ. k. Stabiles Rezervespital 2./8. – U 6s se probudio uslijed prispjeća novih i ja sam po želji premješten u sobu, gdje su Hrvati momčad, a ne mađar. časnici! Dobio crne kave punu šolju i cijeli bijeli hljeb. Oprao sam se, sjajan bje dan, sve vedro, sunce; al ne mogu se pravo oprati, izgledam kao prasac! Čuo pucanje topničtva i slao jednog saniteta po “pertle za kadeta!” Ovo gdje sada ležim je baraka iz drva, pa je nekako hladno. Izgled u prekrasno šetalište, no samo sada sve tužno. Lijevo od mene jedan pok., a desno nared. 39. topov. puk. iz Varaždina. Baraka je broj 4. To je moje društvo! “Daj Bože da dobijem svjedodžbu za povratak kući!” Daleko od 42 klm. moja rojna pruga, a Hrvatska bliže! Jeo sam čokolade, jer se želudac nješto počeo buniti! U 10s bio liječnik, pa samo prošao, kraj mene! Odlikovanje sam šivao, a svi me gledali. Ta nije to, nikakovo čudo. U 12s objed: juha s rižom /na česko/ govedina sa zeljem /svježe narezano, pa poliveno octom/ rezanci sa cimtom i šečerom /komboci. pem. povidli/. Desert: čokolada. Malo debatirasmo sa “pokom”, no taj bje zgodan! Pušio samo fine cigarete, na račun “erara” k tome čašica crna vina! Oko 3s evo članica “Crvena križa!” iz Bjeline, te se upustio s nima u razgovor. Pokazivao sam ranu na glavi, pričao fakinarije, najveće laži, upotrijebio svu vještinu, a one sve držale za istinu. Topnik mi potpomagao! -“Donijet ćemo sjutra novine, cigarete!” – -“O, molim!” – i čvrsto im stisnuh ručice! – Kupio od jedna zdrastvenika čokolade, imperijal sira, i bierkässe. U 4s bio lječnik: “Wie geht es?!” – to bje sve! U 5s večera crna kava. I pravili komedije i šale do kasno u noć. Nebo bje zvijezdano, a mi se gostili! – Redi sve moje stvari, jedan momak moje pukovnije! –
16. listopada 1914. 16.[10.] Ustao u 7s nakon, što sam popio crnu kavu, oprao se i načinio frizuru. Dobio cijeli bijeli hljeb, kao “mliječni kruh!” Nekako me muči kašalj, a noge umorne. Čuje se pucnjava, 6 za redom topov. hita. Sasma se čutio zadovoljan, zgodno društvo, pa u šali, smjehu prolazi vrijeme. Pisao sam dnevnik, legnuo potrbuške. Dobio čašu mlijeka. U 9s bio liječnik, primio za ruku i to bje sve. Šta to ima da znači?! U 10s kupio za gablec salame i pojeo k tome ¼ kruha! Buduć bje vani sve lijepo, pokušao sam šetati, parkom no noge nekako slabe! -“Još nijesi prošao u Brčku?!” – pitao me Dr Popović, moj kolega, na dvorištu! – -“Ništ ne veli lječnik, što će biti!” – -“Pobrinut ću se!” – -“Daj, molim Te!” – Povratio sam se u sobu! Opet mi sinula pomisao na dom. I bacio sam se na pjesničtvo. To me nagnalo, da sam spjevao “Domovini!” - /Vidi str. 223./ Drhtao sam po cijelome tijelu od radosna uzbuđenja! Čitao novine svaki dan, al od prošlog΄ dana! – Objed: juha s rižom, govedina sa luk umakom(?), krumpir. Čaša crna vina i mlijeka! Sunce lijepo grije, sve kao preporođeno! Mnogi su izašli! – Malo spavao! Oko 3s čujem! – “Wo ist Herr Kadett?!” – kako pitaju 3 članice “Crvena križa!” Ja se načinim kao, da spavam! Najednom ćutim nježnu ručicu na mojem čelu i otvorim oči. -“Haben Sie Fieber?!” – -“O nein, liebes Freulein!” – -“ Was fällt es Ihnen!” – -“Manches!” – -“No, wass?!” – -“Rheumatismus!” – -“Es ist ja nicht so arg, wenn Sie lachen!” – -“Vom vo sind Sie!” – -“Aus Zagreb!” – -“Dakle Hrvat!” – -“E, da sam to znala!” – -“Onda bi me bili poljubili, zar ne?!” – -“Možda!” – i zagleda se u mene! Ja je sa smiješkom u očima primih za ruku, pa kada mi pruži cigarete, čokoladu, novine, poljubih ručicu! -“Adieu!” – reče i pogleda me plavim očicama. -“Zgodna je!” reče topnik “al Vi kao zgb. štricr, (maher?, nap. prir.) se odmah snađete!” - Bio je dobro upućen u nekoje moje stvari, jer mu pričah, da prođe vrijeme.– Večera: crna kava, čokolada, imeprijal sir. – U ½ 9s smislismo se Feierwerger Selmbach i ja za vino. K tome sam kupio salame, čokolade i uz piće, jelo i pripovijedanje došlo je 10s. – Zvijezdano nebo, mjesečina. Čuje se žestoka pucnjava topničtva kod “Amalije!” -
17. listopada 1914. 17.[10.] U 7s ustao, oprao se, počešljao i popio kavu. Vidjelo se, da će danas biti sjajan dan! Čuje se pucnjava topničtva. Sunce! Dobio kruh, i nekakovu mast protiv reumatizma i rabe je oni, koji imaju svrab. Dakle lijek nikakav, a znao sam da se s tom bolesti samo 5 dana ovđe leži, a onda natrag k fronti! – U 10s pregled, opet ništa! Gablec imperial sir s kruhom! Izašao sam, jer je u ¼ 11s prispio transport od 900 ljudi. Pronašao same domobrance. -“O! Voljavec, što si ranjen!” – “To je moj vod!” -“Pravili smo 14. navalu i protjerasmo Srbe sa povisice pred Loznicom! Ranjeni Ledinski, nared Živko, kad. Poznanović, zst. Simon, a ubijen ndpork Tršinski i pokopan u Kozluku! Sat. Mattanić dobio poremećenje uma!” – Zapovjednik moje 9. satnije. (fotografija Stjepana Tršinskog objavljena u „Ilustovanom listu“, str. 215) -“Gadno je to ispalo!” – -“Vatra kod Loznice, Krupnja ne bje ništa prama ovoj. Bacali su na nas bombe, kamenje a na 40x (koraka, nap. prir.) puške, šrapnele, granate. Najviše su nastradali domobrani, jer bijahu u prvoj bojnoj liniji. Druge su čete, još nazadovale. Ostali se korovi još nijesu sjedinili. 8 kor imade iza sebe polj. redarstvo!, žandare na konju, i cijeli je štap(?) pod paskom, jer su prvi puta pustili zarobiti sve svoje topove, mm. kolone i opskrbni povoz!”– -“Naši su previše hrabri!” – -“Pork Korcsmarosz zapovjednik sada satnije!” – Povratio sam se u sobu. Samo me nješto stislo oko srca, suze mi navriješe! “Žao mi je siromaha Štefija i sviju, koji prolijevaju svoju krv, žrtvujuć svoj život. Siromah, onako dobar čovjek. Jadna naša domovino, izgubila si mnogo sinova!” – Čitao u novinama za kol. Pobora! od 13. polj. obice. U ½ 12s poslao sam kući mojoj majčici K 450.-, a K 80 za moj potrošak. “Dakle Mattanić tražio izmjenu, da nije više sposoban za vođenje, jer nezna, šta čini. Da sam bio kod satnije na 14. stalno bio bi ubijen ili ranjen, drugo ne predleži. I sada još uvijek gledam smrti u oči! U srp. zaklonima pronašli sira, žemičaka, kifla, mnogo municije, kamenja, bombi, pušaka, opreme, kabanica, šator. listova, svega što je kod bijega i nazadovanja ostalo. Vražja je to ipak banda. Velika je pogriješka načinjena, da se prvi puta izašlo, moglo se načiniti samo čvrste zaklone, pa ih dočekati. Sve, koji su preostali trebalo je zarobiti, poubijati, nebi bile tolike žrtve, kao sada trostruke. Crni vrh sjajna je pozicija za pješake, no za topničtvo ne. Sve je bilo cementirano, a vojna pruga njihova jedna iza druge! Dobro se bore! Naši su sve puzali do njih. Najviše ranjeni u noge, ruke, nekoji glavu. Nekolicini otrgnula šrapnela ruke, noge, razmrskale glavu, da je bio potok krvi. Žestoka bje vatra s jedne i druge strane otvorena. Nekoliko ih je jošte, za koje neznam!” U ½ 1s objed: juha s rižom, govedina. Jelo bje dobro, no danas bez variva!, jer je 5000 u bolnici ljudi! Sunce, lijepo toplo! Pokušao drijemati, no nijesam mogao, muhe me žele pojesti! Pušio “Bosna” cigarete. “Da mi je po vani hodati i po Tuškancu se šetati.” Čitao novine. U 4s pregled, opet ništa! “Nek me piše!” Danas nije mala došla! Valjda se srami! U 5s večera: čaj, kruh. I čitao dalje novine! – Sve vedro, zvijezdano, mjesečina! Jeo šunke s kruhom, a u 8s legnuo. Teška obica puca neprestano prema Loznici! –
18. listopada 1914. 18.[10.] Ned. U ¼ 7s ustao, oprao se i počešljao. Ta danas je nedjelja! Pio za zajutrak crne kave. Gnjavi me kašalj! Vani magla, no lijepo vedro, sunce. Čitao “Obzor.” U 9s rekao lječniku, da drhćem po cijelome tijelu, no on ništa! – -“Zaista svinjarija!” – rekoh top. naredniku. -“Čovjek mora krepati!” – -“Neće dugo, ili kući ili k fronti! Dosta mi je već svega. Ja, na žalost, nijesam Čeh!” – -“Da, imate pravo!” – U ½ 10s gablec konzerva, kruh! – Šetao sam sa nared. po šetalištu i vidio, kako su pred čekaonicom na klupi sjedili, kao na polak mrtvi gg. pl. Mattanić i Schleicher! Išao dalje, pričajući ovome sve, da ih pobliže upozna! – Zvona su zvonila k misi! Tad sam spjevao “Nedjelja!” /V. 223/ Topničtvo puca, kao ludo, valjda imade svrhu podupirati navalu! Posve sam zadovoljan mojim položajem, pa makar to trajalo za cijelo vrijeme rata! Čitao sam češke novine “Venkav!” – U 12s objed: juha s gerštlom, govedina, opet bez variva, jer je previše ljudi. Desert čokolada, crno vino! -“Kada je pred nekoliko dana srp. top pucao na “Franz-Josef Feld” odmah kraj nas, šrapnela jedna pala u školu, nu nikoga ne ranila. Polupala prozore, crkve. Druga, pala je na krov bol. staje, razorila zid, polupala stakla. Svi se bolesnici razbježali, nastala je panika. 3ća probila jednu baraku nu ništa! Previsoko se rasprsnula. Jebo ih sve, otac – srpski!” govor[io] je narednik. “Okolica krasni dučani, lijepe kuće, sjajan park, šetalište. Čitava se Bijeljina dijeli u 4 dijela: švapski, srpski, bosanski i muslimanski. Sve zgrade uzete za bolnicu. Gospojice sve su kod “Crvena križa!” Najviše dolazi Čeha u bolnicu i ti, kad se oporave budu za bolničare, jer je bolnica u njihovim rukama. Zatim stari ustaše, da se vani ne zime!” – Prošao je veliki transport ranjenika i dobr. Dimić među njima u Brčku! – Miši prave promenadu po sobi i krušnim torbama! – Spavao do 3s. – U ½ 4s jeo kruh, u 4s lječ. pregled. Iza toga kada liječnik prođe, sve se digne, nastane žamor, vika, pršanje(?), a za vrijeme pregleda grobni mir, tišina. Zaista originalno! Kupio ½ l crna vina i kimmel – likera. Večera: čaj s rumom, salama, liker, crno vino! Vedro, zvijezdano, mjesečina! Zgodan pek, pravio je šale do 10s, pripovijedajuć svoje doživljaje putujuć oko svijeta pješice. Zvan Dr Misso – Pek von Amsterdam, a pravo Gottlich Taschilo iz Štajera. Pili do ½ 11s. Zdrastvenici pjevali, pravili šale, komedije. Pa da nam nije dobro! -“Das sind Einreihungen!” – govorio je pek za vino. Star, a ima akutni reuma! Lopov, prve vrste. Topničtvo puca bez prestanka! –
19. listopada 1914. 19.[10.] Kad se u 7s ustah, načinio sam toilettu. Popio crnu kavu i k tome kruh i liker. Topničtvo je cijelu noć pucalo. Danas će opet izabirati za transport! Feierw. Selmbach neće da ide, rađe ostaje uz nas. Pek pravi fakinarije. Vani zima, maglovito, hladno. Danas me masirao zdrast. Čeh, pa na koncu pita za spolovilo: “Tento taki narajbovat!”, pa se svi tome smijali! U 9s pregled: -“No wie geht΄ es?!” – -“Ein wenig bösser!” – -“Kommst zur Kompagnie gehen?!” – -“Nein, ich bin zu schwah!” – “Dakle, to je liječenje! Al, ja se još nadam!” Pisao kući, da neima nade povratku! “Bez prestanka top puca, jer su naši pravili dva puta juriš i natrag bačeni. Premalo je vojske. Mnogo mrtvih i ranjenih s naše strane i njihove. Loznica se ne može zauzeti”. U 10 s jeo kruh, crno vino pio. “Srbi viču našima neka im dadu konzerve, za rakiju. Naši bacali, no bombe!” Magla se uzdigla, lijepo sunce, sve oživjelo i teže ranjeni sjeli na krevet! To me ponuka, na pjesmu “Sunce” /Vidi str. 224./ U ½ 11s pio liker, jeo dvopek, čitao novine, pušio. U ¾ 12s objed: juha s rižom, govedina, crno vino. Iza objeda slagao stihove, zajašio “pegaza!” Premda je lijepo toplo, nijesam šetao parkom, jer mi drhtale noge! – Kupio cigarete “Vrbas” “Bosna” “Ljubuški!” Dovoljno za put na “Crni vrh!” Ili bolje “Krvavi vrh!” U ½ 4s jeo sir s kruhom. U 4s pregled i staro pitanje! I opet jeo sir, namazan na kruh. Tek jednom se živi, veselise i budi svoj! Večera prežgana juha!?! – Malo šetao po vani s Selmbachom. Spustila se magla. Nekako naoblačeno, a mjestimice zvijezdano! Jeo kolač iz jabuke. Bogme me noge bole ako hodam! – Večerao za svoje novce salamu i crno vino. Pio i čaj s rumom! – Dugo nijesam mogao zadrijemati, jer topničtvo bez prestanka do u kasnu noć ubrzano(?) puca i čuje se puškaranje. –
20. listopada 1914. 20.[10.] U 7s sve uredio, jeo orahe, pušio. Popravio si postelju, pa natrag legnuo. Pio crnu kavu, ili ti gorku vodu. Vani gadno, pada silna kiša, sva priroda tužna, pa i mi jer ne možemo nikuda!
Razne pjesme! “Oj domovino za Tobom žudim, Za Te život svoj sad΄ gubim, Da mi se samo povratiti, I u Tvome krilu umrijeti! – Al΄ Bog me čuva, štiti od zla, Dok΄ dužnost moju ne ispunim ja! Oh, da mi je komadić samo grude, Tad sudba, kako Bog da, nek΄ bude!” Bijeljina 16./9.(!) 914.
Nedjelja. Gospodina je danas dan, Zvonko zvući zvona glas, Pozivajuć ljude u svet΄ hram, Da s΄ mole, za junaka spas! – Skrušene se dižu molitve, Pred Svevišnjeg prestolje, Da svem svijetu mir udjeli, Ujedini neprijateljski narod cijeli! – “Bože sveti, Ti nam štiti, Kralja našeg i naš dom I učini, da svak΄ se vrati, Živ, zdrav domu svom!” 18./9.(!) 914.
Sunce. Sunce Ti veličajno, milo zlato, Koje daješ mrtvu usjevu opet život, Osvježuješ ponovno isto tako, Ranu teško bolesna junaka! – Pozdravljeno stoga Ti njek΄ budi, Jer(?), za Tobom srce bolno mu žudi, Ti si njemu staru snagu udijelio Bolest, ranu tešku od taneta zacijelio! – Ti mu dade jakost, životnu snagu, Da svoju zadanu ispuni zakletvu, I da se opet bori s hrabrošću svom, Za sijeda si kralja i svoj dom! – I ako on kao pobijednik sretno se vrati, Svojim milim sjajem, krst Ti mu zlati, Neka vide sveg΄ svijeta zaostali sinci, Tko dom svoj, je hrabro si branio! – Još sa ranom se teškom borio, I dušmana Srbina, kleta smrvio. – 19./9.(!) 914.
Domovini! Domovino, kad sinak Tvoj se vrati, Slobodu, stara mira, Ti mu ne uskrati, Nek zaori, lijepom našom domovinom, Stare naše slave, hrabrom djedovinom: “Il΄ u vatru ili žestok boj, Za Te ide, vjek, vjeran sinak Tvoj!” – 19./9.(!) 914.
Kiša. Kiša svojim žestokim mahom pada, Svuda grobna tišina, tuga vlada, Zaspala je, još jučer vesela priroda sva, Jaku bol osjeća junaka, teška rana! – Na veselu mu licu sad tuga leži, Opaža se neveselost, bol, muka, Ispruženo tijelo krevetom se širi, Kao zamrla, ranjena mu ruka! – Tužnim pogledom kroz prozor gleda, Gdje silna bura život neda, Mladu stablu, koja je oživjela, I svoje klice ispružit htjela! – Mozgom misli nemilice lete, Na usta izlaze riječi svete: “Bože Ti me štiti, čuvaj brani, Podaj lijeka, mojoj teškoj rani! Da se zdrav, živ kući vratim, Ženu i milu djecu svoju vidim, Da mi u kući sveti mir vlada, Bude veselost, ko za odlaska tada!” – 20./9.(!) 914.
Boj! Boj se neprestano dalje bije, Nemilo se hrabra krvca naša lije, Udara puška, udara teški top, Spremila mnoge junake u grob! – Sa veseljem na licu svak umire, Teško zadnje riječi na usta izvire: “Bože Ti jakost, snagu nam udjeli, Da osvetimo Hrvatski narod cijeli! – Da kleta dušmana Srbina uništimo, Ma i do zadnjega svi izginemo! – Neka našu krv osvete drugi, Nek unište i posljednje srpsko sjeme, Da nikad se više ne uzdigne, Prokleto, izdajničko, nekršteno pleme!” – 20./9.(!) 914.
Lječnički pregled. Svak mirno u krevetu leži, čeka, Dok stigne važni pregled, apoteka, A kad to mine, svak se podiže, I zadovoljno se smije, glavom miže! – Opet proći će jedan miran dan, Glava ostat živa, cijela će nam, A da smo tamo u rojnoj pruzi, Rekli bi “vječni mu pokoj!” druzi! – Zato je lijepo, dobro, ovđe pod krovom, Gdje buka, žamor, pjev vlada sobom, Gdje se zaboravlja na svaku tugu, jad. Svekoliki napor i pretrpljeni glad! – Zato ostajmo ovđe, dok nas drže, Moguće mir, veselje nastad΄ će tim brže, A kad uvide, da ništa nije nam, Dobit΄ ćemo “laufpasse”, pa hajd' van! – 20./9.(!) 914.
- ● -
Ovakovo nesnosno stanje ponukalo me na pjesam “Kiša”. /V. str. 225/ Promatrao sam ranjenike, nekoje bolesnike dobr. Chotek Gotrieb(?) iz Praga. Čuo sam kako je jedan proklinjao Srbe. I ispjevao sam “Boj” /V. str. 226/ U ½ 9s dobili bijeli hljebac. Danas sam se bojao lječ. pregleda, da me ne “na pudi”. Nu ja se nedam. Sve iz dosade slagah stihove, zajaših pegaza, a moguće će mene liječnik zajašiti! – U 9s imao je biti pregled, nu njega nema, a već je 10s. Svi mirno leže, čekaju da to mine, a onda eto fakinarija. – U ¼ 11s bio nu ne reće ništa. U to ime spjevah “Lječnički pregled” /V. str. 227./ Jeo kruh, orahe. Kiša, kao iz kabla pada. Čitao sam novine, pijuć liker “alt vater!” po grofovski! – Oko 11s se počelo vedriti i mjestimice sve plavo. U 12s objed: juha s gerštlom, govedina i grah, orasi, crno vino. Topničtvo je započelo, jer je vedro, Sunce sjaji! – Rečeno mi, da ću sjutra morati ići k satniji, što mi nije činilo ni najmanje veselja, al΄ neka bude kako hoće. I onako sam si 100 puta želio smrt, nego sve to durati! A kada sam čuo jauk ranjenika, pomislio sam “ili rana ili kugla!” – Spavao! U 3s čuo da je “Turska obavijestila Rusiji rat!? – Cijela je Bijeljina pod vojnom kontrolom!” U 4 ½ s lječnički pregled, pa ne reče ništa! Večera: crna kava, jägerwurst s kruhom, crno vino! Počela je sipiti kiša, a u sobi žamor. Pričaju se razne laži, a nekoji sve vjeruju. Čuje se puškaranje i topničtvo. Do 11s noću pili crno vino, a pek von Amsterdam priča doživljaje! – Cijelu noć gruvanje! –
21. listopada 1914. 21.[10.] Kad se u 7s uredio, već bijaše lijep dan. – Popio sam crnu kavu. Kupio k tome salame i 3 kifla, pio čaj! Nekoje dane bio sam “neobično” gladan. Rekao onome deset. Pintzger, koji otprema bolesne, da sjutra, on reče: “Dobře!” Sunce je lijepo sjalo, pa se odlučih na šetnju! Danas ga opet ne bje do ¼ 11s. Jeo sam jägerwurst i bijeli svagdašnji kruh. Cijela je bolnica prepuna, pa se mora otpremati u Brčku ili k satnijama! Htio sam izaći, al mislih, ako me baš sretne, eto me na putu u Kozluk! Danas odlazi “pek v. A.” Po dvorištu šeću lako ranjeni, bolesni, razne vrsti. Pošta, koju željno čekah nije mi ništa donjela! - U ½ 12s bio. Slobode moje minuli su dani,
22. listopada 1914. 22.[10.] U običnu uru u 7s sam ustao, uredio se. Hajde nekako sam oprao blato s ruku lica, tek ostao sam neobrijan! Posve se u zimsko presvukao, sposoban za rojnu prugu. Popio crnu kavu. Maglovito, sunce se pojavilo! Šetao po parku, po suncu. Dobio komadić torte od sina gl. postaje i s njime šetao. On putuje u Brčku! Došlo 80 kola za odvoz 200 ranjenika. Ovđe ih ostaje 1.300. Prekrasno za šetnju, posve ko preporođen. Prekrasan opet svanuo je sunčan dan, Danas mi bje gadno čekati lječnika. Stajao sam kod kreveta. – Bolio me vrat, da sam jedva gutao. Jeo čokoladu, čitao novine. Šetao sam dvorištem ponovno, a nekako se oblačilo! U ¼ 12s bio Dr. –
23. listopada 1914. 23.[10.] U 7s probudio, no vani oblačno kao na kišu, a isto u mojoj tikvi. Zajutrak slanina. U ½ 8s se zaputio za odlazak u pisarnu i čekao do ½ 10s. Tu primio od gospd. pork Čeha Hackla 32 momka za “Kozluk”, uz propusnicu: K. u. K. Etappenstationskomando Bjelina. Baš nije ugodno voditi takovu bandu od raznih pukovnija, same kuhare. Moj paket nosio jedan momak 53. pj. puk. U 10s krenuli i kroz grad. Odredio sam, da se ide u vrt kavane neka Bosanca. Pio sam 2 topla čaja. Momčad je išla kupovati stvari. Ja pako promatrao sam mlade bosanke, a jedna mi se crnka neobično sviđala. – Ah, da smijem …..!?! – U 11 ¼ s krenuli dalje. Svi nas promatraju. I momčad govori, da idemo daljim putem, da čim kasnije dođemo k našima. Put je dalek 48 klm. I opet sam vidio s prozora Emu i dugo je rupcem mahala! Sirotica, njene su oči bile suzne! Jer danas me zadnji put vidje! Putem užasno blato, izvan Bijeljine po cesti. U 12 ½ s skrenuli u neku gostionu uz cestu. Pojeo kutiju sardina i popio 1 l. vina u društvu s mojim zamjenikom razv. Ilančić, od 28. dom. pj. puk. Jeo i domaće slanine. Popili još ½ litre u 1s krenuli, malo dalje. Sunce je, toplo da se znojimo. Kod druge gostione odmor ¼ s. Blato, da se možeš utopiti. Sjedio na panju, i odmarao. Sve mirno, bez gruvanja! Jeo 3 komada torte, crne kave. I 3 kom. kuhana jaja za 20 f. /Zaista jeftino. Momčad govori: “Dobra imademo g. kadeta, pa je sve dobro!” Promatrao kćerku gostioničara, pa se malko zapripovijedao!
24. listopada 1914. 24.[10.] U ½ 8s ustao, a sve maglovito. Išao momčadi, da se urede. Pogledao Janju. Gadno je oštećena. Crkva, svi prozori, vrata, toranj i mnoge kuće! U ½ 9s pio čokolad. kavu i k tome “kugelhupfen”. Popio čašicu rakije i pušio “Hum” cigarete. Od vina imadem uzrujane živce. U ¾ 10s oprostio se od sviju, skupio društvo, no samo 29. Trojica utekla, samo da neidu u rojnu prugu.
25. listopada 1914. 25.[10.] Osvanuo sjajan dan, sunce. U 7s se probudio, ili bolje bio cijelu noć budan, jer bje zima, a naše topničtvo je gruvalo, kao ludo. Cijelu noć vozili su cestom ranjenike i bolesne. Pio bijelu i crnu kavu. Sjedio na tronošcu i jastuku, kraj peći, pa se grijao! Anđa, druga mlada priređivala i dijelila. Prvi dakako ja! – Oko 8s pošli u “Branjevo”, tamo kupio ½ klg. kruha i liptauera u jednoj gostioni, koju je granata oštetila. Pod stolovima sve prašina i prozori polupani, no svejedno sjeli, kao da nas se ništa ne tiče. – I stolice polupane, drhtave. Teško je ovuda prolaziti, jer uvijek, kad je vedro pucaju iz topova na cestu! Drina je posve blizu. – Išli kroz novo rađeni put kroz “Šepak turski!” Samo kamenje, a sve grade Mađari, jer druge narodnosti treba za rojnu prugu! Naši Hrvati, to neznaju u ratno vrijeme. Mađari samo znadu dobro krasti i plijeniti. Put blatan, a susretali sama kola puna kamenja. U 10s prispjeli na jednu povisicu i tamo bila 6. dom. t. puk. 2 topa. Razgovarao s koleg. Horvatić. Tamo jeo i sardine, kruh, pili vodu. Razgovor o svemu! – U 12s dalje. – U 2s prispjeli do nekakove kavane na cesti, a sela “Rajčević”. Pio crnu kavu, kolač iz jabuka, suhe šljive jeo. U ½ 3s dalje i u 3s prispio u “Kozluk!” Momčad dobila po nalogu Stationskomandanta husar. podpukovnika jesti i tamo ih predao. -“Šta ćete?!” - izderao se na mene. -“Javljam pokorno, za 28 momaka trebam menažu!” – -“Abraten!” -, a ja si mislih p. v.! – U ½ 4s išli samnom samo domobranci i tražili naš povoz. Znao sam, da su u “Tržić Hanu” no neznam, gdje! No na sreću sreo zast. Ossera i pork. Kante, te me poveli, pitajuć kako mi bje. U 4s sam prispio do ndporka Bašića, te me lijepo primio! -“Dobro izgledaš!” – “Sjutra ostani kod nas!” – -“Sretno se vratili!” – reče Tiljak i Ferenčić. Potražio sam Draška i sreo Štefka, koj je sada kod povoza. Ušli u šator. S njima, zatim učitelj Rotkvić i glazb. Zearo, pjevali. Lijepo se pjev orio. -“Često si nam, kod pjeva manjkao!” – reče Štefko. – Jeo za večeru slaninu, kruh sve u tmici, jer u 5s mora sve biti tmica, da pronađu, one koji signaliziraju. Čuje se puškaranje s “C. vr!” (Crni vrh, nap. prir.) i topovska vatra. Zamotali se sva trojica, da nam bude toplo. Sve vedro, zvijezdano, mjesečina, nu zato gadna zima. Dugo sam slušao to puškaranje, “uspavanku!” i bolje se zaogrnuo – usnuo! –
26. listopada 1914. 26.[10.] Tržić Han. U 7s, kad se probudih, sve bje tmurno, oblačno. Popio crne kave. Pisao sam 10 karata. U 9s jeo sardine i dobio ½ komisa. Do 10s sam pisao. A tada gablec: salama. Tiljak dao 150 kom. cigareta moju pristojbu za 6 dana. Čuje se puškaranje i gruvanje topova, te se ponovno na to priučavam. Razvedrilo se, sunce! – U 2s objed: juha s rižom, govedina. Iza objeda sam po 3 puta preuredio moje pertle, te napokon dobro. Učinio paket za priposlanje rublja i dnevnika kući. – U 5s pio crnu kavu. – U 6s večerao sa Tiljkom šnicle i pio “politiku!” /tako smo zvali čaj s rumom/. Dugo, do 10s pjevali smo pod šatorom. Mjesečina, zvijezdana. Čuje se puškaranje čim se smrkne. “Vele da je 53. pj. puk. u Loznici, a naša 4 topa od 24 cm. prispjela iz Pole i tik kod Drine. -“Nebi Ti još sjutra ostao!” reče mi ndprk gl. Bašić, kad se od njega oprostih.
27. listopada 1914. 27.[10.] U 7s se probudio, kao ura, jer se tome posve priviknuh. Hladno, i nekakova magla se diže. Često se u noći probudio, usljed puškaranja. “Dakle danas treba mi poći!” pomislio sam. IV. -“Gosp. satnik kad. K. pokorno se javljam!” – rekoh g. stnku E. Tadiću zapovj. baona.
28. listopada 1914. 28.[10.] U 6s jutrom probudila me žestoka vatra i vika! Već sam mislio, eto dopriješe nam u bok. No ništa. Pio bijelu kavu, mlijeko vađeno iz konzerve i jeo slaninu. Dan lijep, sunce, premda se katkada i oblači. Premjestili me k 12. satniji. Još sam uvijek izvan rojne pruge, kao pričuva. U ½ 8s počeo je srp. top i već opalio 3 u 1 minuti! “O, kurva!” Neprestano se puškaralo sve jače i jače. U 10s kada smo najljepše jeli salamu i pili cognac, primili zapovijed, da idemo u rojnu prugu, jer da je neprijatelj izašao iz zaklona. Obukli se brzo, uzeo sam svoju pušku, naboje, pa bjež kroz spojne jarke u rojnu prugu. Oko 11s užasna vatra pješačka i topovska, da sve lišće s drveća, grana, pijesak pada na sve strane! Ležao sam u jarku, a oko glave mi zujale kugle. “E dobro se ušančili, ukoliko su se bolje mogli i znali. I tako se iz utvrđenih pozicija s jedne i druge strane poduzimlju navale i protunavale, te je uspjeh sad naš, sad njihov. Boj će na taj način dugo trajati. Dok ne izađu iz utvrđenih pozicija, nema govora o borbi s odlukom!” Nu protivnik nije izašao! Do ½ 1s bio na rojnoj pruzi, pa se vratio. Na bojištu tužno, vila Hrvatica stoji, Otvorio kutiju “Hum” cigareta. Tmurno sve oblačno, smrklo se! Objedovao i večerao ništa. Tek nervozno pušio cigaretu za cigaretom, oko sto komada. Sklonuo se u jučerašnje skrovište. Puškaranje je započelo! Upalio svijeću, sve je spremno za polazak u rojnu prugu, ako će protivnik praviti navalu. Za mene ni vrag ne pita, tim bolje! Došla zapovijed, da se časnici moraju čuvati ići iza rojne pruge kod navala, juriša! – Otposlano se pojačanje povratilo! Naše je topničtvo započelo. Jeo u 10s šnicle, pio vodu! Zvijezdano, mjesečina! – Pridjeljen k 9. satniji! –
29. listopada 1914. 29.[10.] Nekako naoblačeno. Nijesam dobro spavao, često se probudio. Ipak me smetalo puškaranje, cijelu noć. U 6s ustao pio rakije, crnu kavu, jeo salamu, čokolade! Vjetrovito, vedro, sunce. Puškaranje se nastavlja! I naše topničtvo puca. Uzeo za služaka Stjepana Brlečića od moje satnije. Gorski topovi se preselili! Pio crnu kavu ponovno. U 7s dobio zapovijed, da se smjesta prijavim kod zapovj. 9. satnije porka Telečky, i zamijeniti satniju, koja već 5 dana leži u šančevima i čeka neprijatelja! Premda mi bijaše to neugodno, ipak pođoh! Neprijatelj nije poduzimao nikakove akcije!–
30. listopada 1914. 30.[10.] U 6s se probudio usljed žestoke vatre! Jeo salamu, kruh, pio vino-Pijanica! U ½ 7s bio vani po zaklonu, ali puškaranje još uvijek traje! Vedro, kao riblje oko, sunce. Prekrasan dan, nakon kiše! U peći dali naložiti, da je za noge toplije! Naše topničtvo puca! U 8s pili čokolad kavu od moje čokolade načinjeno, jer druga bje za desert. Mlijeko iz konzervne kutije: “Nestles condensirte Milch! Henri Nestlé aus Vevey – Schweiz!” – Izvrsno i hranivo je. 3 žlice dostatne. Bio pregledati puškarnice stnk Tadić, no čim je protivnik počeo jače pucati reče “a, tamo su dobro!” – i smjesta prošao! – Smrdi barut g. satniče! – Juriš 26. i 28. puk. uspio, no uz mnogo gubitaka. I kod nas imade redovito mrtvih i ranjenih. – Samo se vječno kopa, radi. – Pošte neimam danas, tek novine. Čitao i jeo suhe šljive. U ½ 12s objed: lungenbratten, sa lukom, radio pork., palačinke s čokoladom, čokolada, a kao kompot suhe šljive i kruške. Sve se to u kući radi. Sami režemo luk! Vino i crna kava. Kao kod grofa! – Pucnjava žestoka i “Toša” je već 12 bacio, tamo, gdje je baon. Svaki dan dobijamo “gebire” kava, šećer, čaj, rum, salama, slanina za svakog nosi Kolar -Brlečić! Slanina za mast služi, jer masti neimamo. Palačinke donose od kuhinja, pa samo pregrijemo! Naučio sam se kuhati! Obavijest po vodniku Oreškoviću, to istinito. “Jučer zarobljeno 500 Srba, 4 topa i 14 strojopuška!” – Brlečić mi dao svoj gunj, jer gosp. nred nema u zalihi nijednoga. A smrzavat neću. Dobili i cikoriju. – Pušili “Bosna” i “Hercegovina” cigarete. Primio od jedne dobrotvorke iz Zgba vunenu sniježnu kapu! Poslije objeda pisao sam karte, jer spavati nijesam mogao! – Oko ½ 3s počeo nas pozdravljati srp. top s granatama i šrapnelama!, a vatra pješačka “udrobljena!”. - U ½ 4s spremali za večeru, rezali luk, čokoladu. No uvijek smo prali ruke. U 4s večera: šnicli na paprika umak s lukom, čokolad kava, vino. I naše se topničtvo javilo! Oblači se i smrači. U ta doba započinje dnevni koncerat, jedan drugome neda, da se približi! S čokolad kavom jeli neapolitance! U ½ 6s žestoka vatra! Mjesec, zastrt velom! – Pobočnik Kramarić došao javiti srdit, da mora za najžešće vatre ići: “da protivnik kani činiti sapper navalu, da će kopati jame, napunit s ekrasitom, pa nas sve bacit u zrak! Određeno bacati bombe, i cijelu noć žestoko pucati!” Topovi gruvaju. Ja se legao, pa makar me dignu u zrak! Ha! Ha! –
31. listopada 1914. 31.[10.] Ujutro u 5s se probudio od žestoke vatre. Jeo čokolade, uredio toiletu! Moj pork Telecky prošao da imade svrap(!) pa ja zapovjednik satnije! Pridošao nared. Rietković, kuražan dečko. Bio je kod moje satnije, za aktivne moje službe! Veliki protivnik Srba. Sve oblačno. Pucnjava topova i pješaka. Jeo neapolitance. Njemu tj. naredniku izdao kojekakve naredbe i zapovijedi. Dugo smo razgovarali! U ½ 11s jeo grah s govedinom, pio vino, jeo “Silva” čokolade i dobio ½ kruha. Uzeo kožuh od ovčje vune! – Pošte ništa! “Naše kod Višegrada u Bosni Srbi tjeraju, pa ½ 15. zbora pošlo u pomoć. Tamo je ujedinjena srpsko – crnogorska vojska. Dobili 150.000 rci(?) pojačanja!” Pio crne kave. Sve naoblačeno!, al ipak sunce. U 1s objed: lungenbratten s lukom, kuhana jaja, neapolitanci, vino. – Poručnik se vratio, dobio nekaku mast za uši i svrab! – Pregledavao sam rojnu prugu i trčao po zaklonima kao zec brzo, da me koja ne shvati! – U 3s pio crnu kavu s franck-cikorijom. Imali 2 ranjenika, a bojni stalež 134 momka. Pili vino, pa raspravljali o ratu! – Dobili ručne granate /bombe/. Puškaranje se cijeli dan nastavlja! U 5s večera: jaje “volovsko oko”, čaj, vino, neapolitanci. Ako se pravo uzme, cijeli dan samo jedemo, a ništa ne radimo! Oko 6s pokušali bacati bombe, nared. Rietković, pa ne vrijede. Od 10 samo dvije explodirale, no zato srpske djeluju! Obavijest baona: “opreznost, protivnik će forsirati, da nas baci preko Drine!” Uvijek samo uzrujanja, a protivnik nije lud za navalu. Slali ophode na pred tlo, nu ništa sumnjiva. I u sumrak je “Sv. Nikola” top, par opalio. Sve vedro i zvijezdano! Momčad mora paziti, da protivnik, što ne namjerava. Sve mora biti budno, za eventualnu protunavalu. No te se ne bojimo. Nijedan ne ostane živ! U 8s započela žestoka vatra, a protivnik nas kani zavarati s loženjem vatre. To se vidi, kod mjesečine. Promatrao sam to iz puškarnice! – Kadkada se rasprsnula pokoja bomba, upaljena sa tanetom! Vatra se stišala! – Usnuo! –
1. studenoga 1914. Studeni.
1.[11.] U 6s se probudio. Nedjelja je danas i dan Sviju Svetih. Nekako oblačno i pomalo se pucketa. Srp. top bacio granatu prama pričuvi, da ih probudi! Hladno! I blijed, teško sam disao, žile kao bez vrele krvi. Sjetio sam se milih mi pokojnika. I spjevao: Majci! Lijepo bijaše mi, dok još bijah dijete, Dok slušao sam majčine riječi svete, Koja me je dobru, uzvišenu učila, Ljubav spram vjere, bližnjeg mi budila. – Rastao sam njegovan njenom rukom, Odhranjivala me sa velikom mukom, I sve to se živo sad u duši mi budi, I osjećam, što bijahu majčice grudi. – Gdje je ona brižne moje majčice ruka, Koja je pokrivala u koljevci ležećeg sinka. Sada sve to zamjenjuje topot, strah, buka, Zviždanje, uzdisanje, jauk, plač, umiranje huka. – Sad tek sinak pravo cijenit majku znade, Kad mu grozno iskustvo prilike dade, Da upozna rata grozote, napor, sve jade, I na koncu svega toga, mrtav pade. – Zato svak΄ sinak ljubi majčicu jedinu svoju, Koja je sve žrtvovala za život, sreću Tvoju, Jer kada je neimaš, udaljen si od nje, Nitko ne shvaća tako, kao srce nje΄ sve. – I kada sam odlazio, škropila me svetom vodom, Križ na čelu načinila, rekuć mi “z Bogom”, Suze ne mogah suzdržati, Naglo se prenuh, Oprostio se od, sviju, iz rodne kuće krenuh! – Iza mene ćuh žestok plać, jauk, viku, I majčica posljednji put za mnom pruži ruku, I ta me ruka vodi kroz rata strahote, I ne dade da budem žrtvom srp. pohote! – Udaljen od nje, na bojnome, krvavom polju, Još jednom da je vidim, imam volju, Pa da izginem, umrem u njenom krilu, Ona tek znade osjetit, bol, tugu nemilu! – Oj majčice moja, Tvoje oko je uvijek budno, Tvoje dobro, plemenito srce udara žudno, Za sinka mila, briga neka njega mori, Znade, osjeća, on trpi neopisive boli! – Al ne plači, moja mila, tužna majko, Tvoje uzvišene riječi, na umu ima Štefko, “Junak sinko budi, bori se snagom svom, Za slobodu, vjeru, kralja i svoj dom!” – A ako smrt strašna, nemila me pokosi, Ime milo Tvoje, sinak na usta iznosi, “Ostaj zbogom majčice premila, draga moja, Nestala je i posljednja ona nada Tvoja!” – Al ne, Svevišnji on je dobar, on će dati, Da se Tvoj mili sinak živ, opet vrati, Ne će Ti srca Tvoga po treći puta raniti, Niti smrtnu, ranu nepreboljnu zadati! – Dosta si već boli, muka, tuge pretrpjela, Izgubiv sinka, supruga, oca nam preminula, Koj se za sve nas očinski uvijek brinuo, I sam sebe time u konačnu propast rinuo! – Ovo ispjevao sam tužna, tmurna dana, Kada boljela me΄, srca moga rana, Što udaljen sam od majčice krila, Gdje mi svaka želja ispunjena bila! –
Ja sam se već sprijateljio sa mojom sudbom! Ta zar se je danas teško dijeliti od ovog podlog života i svijeta?……………. Ja sam još hvala Bogu živ i zdrav! – U ½ 7s rezao sam čokoladu, a u ¾ 7s pili već čokolad kavu. – Oko 8s posjetili nas kad. Schlesinger i pork. Valić, nar. Schönbuchner, kad. Šipek. -“Radinović dolazi k nama!” – -“Zbilja?!” – Topničtvo se izmjenito pozdravljalo! – U ¼ 10s jeo salame, kruh, suhe šljive, čokolade. Nas dva Telečky i ja se sjajno slagali! Postalo je vedro, sunce. U ½ 12s objed: šnicli s lukom i palačinkama, čokolada, vino, crna kava. - Primio 3 karte, 2 l crna vina, odojka i plaću K 250.- Vino me malo upalilo no ne smeta. To sam htio! – Malo sam spavao. U 2s jeo čokolade sve iz dosade. Čuje se puškaranje. Jeo suhe šljive, rezao nokte, prao i ruke. U ¾ 4s došlo iznenađenje: -“O Štef!” – povikah i padosmo si u zagrljaj. -“Izvrsno izgledaš!” – -“Dobra ženska njega u Bjelini, sve učini!” – -“Prispio sam s dva topa!” – -“Onda će još više po nama pucati!” – Dugo smo sva 3-jica razgovarali o doživljajima i ponudili ga čokolad kavom, neapolitancima, i pisali poznatima. Oko ½ 5s je pošao, malo ga sproveo! – U ¾ 5s večera: svinjetina “odojak”, vino, čokolada. – Noć tiha i vedra spustila se na zemlju i obavija cio život i prirodu u veo tajinstvenosti. Bezbroj zvijezda sjaje i titra na svodu nebeskome. Dogorjela je mnoga svijeća hrabrih junaka. Grobovi palih junaka okićeni su bršljanom i paljene su svijeće. Neprijatelj je žestoko pucao! To je uspomena na borbe!
“Mile naše majke, braća, seke, Uzdignute molitve pred Višnjeg svete, Da nas jadne svega riješi toga, Jer inače ne vidite više nijed΄noga! – Za to vas mole, junaci, sinci Hrvati, I ostala ovđe boreća se još braća, Jer koj ne pogiba od taneta, maća Tog΄ unište zima, napori i jaki vjetri!” –
Pjesmo Ti me budiš, larmaš mojom ranjenom dušom, te kroz maglu zlatnijeh uspomena, zazivlješ mi nju – moju mladost! Ti plod moje misli, dolaziš me buditi cijelom snagom Tvoje slobodne duše! – Prevelika ljubav rastrgala je niti prije, nego su se svezale. Ti si prekinula i najljepše niti moga života! – Ti, pjesmo Ti! si blijesak samrtne svijeće, koja mi se daje u ruke umirućem! – U 7s otvorena žestoka vatra i sve do ½ 8s. Pio sam čaj s rumom, stojeć u jarku i promatrao grobove. Nijesu me smetala taneta, koja su zujala oko ušiju. A mjesec je tol΄ divno sjao! I nehotice dolazile mi na usta riječi: “Lisje žuti veće΄ po drveću Lisje žuto dolje veće pada Zelenoga više ja nikada Oh vidjeti jadan neću!” - …..
2. studenoga 1914. 2.[11.] U 6s ustao, i prvo zapušio cigaretu i pregledavao puškarnice, koje moraju biti tako međene, da se može na sve strane pucati! Lijepo, vedro, izlazi sunce. Odredio kopače jaraka. -“Ako danas ne svršite, Vas ću zatvoriti!” – rekoh razvodniku nadziratelju. Pisao kartu i slao kući K 200.- Pušio cigarete “Vrbas”, a 3 paketa po 14 f., dao služacima! – U ¾ 7s jeo salamu, kruh, vino, “Silva” čokolade. I kao rakijaš pio. Našto se čovjek sve ne priuči! – U 8s pili kapuciner. – Prošao k Štefu u posjete. -“Dobro ste se ukopali!” – -“E topovi se moraju!” – -“Ideš k misi za duše pokojnika!” – -“Ne mogu!” – Pregledao sam pozicije i ono, što su htjeli I. baon, da se prekopa po našoj momčadi. To moraju raditi opkopari! U ½ 10s se vratio. – U 10s jeo šnicle na umak, pio vino, jeo suhe šljive. Legnuo i pušeć čitao novine. Pisao 6 karata. Dnevno sam pisao kući, nu rijetko sam što primio, kao da me zaboraviše. A tako sam željno čekao dnevnu poštu!, koja mi donjela novosti! Zgb. gđice me se uvijek rado sjećale! Kad je koj hitac prsnuo o nastambu rekoh: “da, pucaj u dupe!” I topničtvo se javlja. Bez toga ne može proći dan! Sunce je grijalo! – Lijepo sam baš spavao, kad me netko gurne nogom. Otvorim oči i pogledam Štef! U 1s je prispio. Razgovarali, pušili, jeli “Silva” čokoladu! U ¼ 3s pili čokolad kavu s neapolitancima, pili vino! Topničtvo puca, a Srbi uzvračaju žestokom vatrom. -“Imademo zadaću pucati na kotu 708!” – govorio je Štef! -“Biti će opet juriša!” – -“Svakako!” – Bio kod Štefa nu nakon ¼ sata se vratio, i legnuo. – U ¾ 5s večerali: odojak, šnicle, vino, crna kava. Došao pork. Manojlović. Zapovjed: “sve mora spremno čekati na protivničku navalu! Imadu se naći momci, koji će ići preobućeno u srp. odjela u protivničku rojnu prugu!” Topničtvo puca kao ludo! Al΄ mi ipak legnuli. -“Opet neće biti ništa!” – reče pork. -“To znaš, opet Tadić, da ga ne dignu u zrak, ko da neće nas prije no njega!” – odvratih. -“Znatiželjan, jel će se koji javiti!” – -“Ja držim ne!” – Al΄ u to dođu dvojica domob. Žlender i Jakulić. -“Ako mora biti nas dvojica idemo!” – reče domob. Žlender iza kako je pozdravio! -“Dobrovoljno se ide u srp. odori!” – reče pork. -“To nijesmo znali!” – -“Jer, ako idete, povratak je dvojben ili kugla ili uže!” – primjetih ja! -“Onda neidemo!” – U 6s otvorena žestoka pješačka i topovska vatra. Zvijezdano, mjesečina. Osiguranje 4 stražnika, a u kući ordonanc! Kad su bacali bombe naši, protivnik žešće pucao! – “Bomba” oblik, uporaba. /ručna granata/ (tekst uz sliku granate s objašnjenjem na njemačkom jeziku, str. 271)
3. studenoga 1914. 3.[11.] U 5s jutrom izmjena od 11. satnije. Povratili se k baonu, kao pričuva. Jeo sardine, pio crnu kavu. Primio službu baon. nadzorna časnika i prijavio se kod satnika Tadić! – pridjeljen akt. zastv. Ivan Rakarić, Zapovjed. 11. sat. akt. pork. Dušan Manojlović pl. pridjeljen prič. pork. Ivan Pavlović Zapovjed. 12. sat. akt. ndpork. Josip Krasnik pridjeljen prič. kad. Milivoj Somogy pl. Zapovjed. strojopuške akt. pork. Ivica Tomašević K. č. sl. U 1s objed: pečeno pile, vino, jabuke, crna kava. Čuje se puškaranje. Napisao 14 karata. Sunce jako toplo. U 3s pio vino novo bijelo, jeo suhe šljive. U ½ 4s dobio zapovijed od stnika Tadić, da idem gledati latrine, a baš su Srbi dobro pucali. Dakako da sam ¼ sata sjedio u zaklonu i onda javio, da je sve u “redu”! A ništa ne vidjeh. Nijesam lud da idem po kuglu. U 4s pio čokolad kavu. “Rade se pripreme za juriš na protivnika! Veoma ugodna obavijest!” Kod zadnjeg juriša 27. pr. mj. od 26. i 28. puk. ranjeno i mrtvo 615 momaka, a 11 časnika. Bogme žalosno. Nestat će “vražje divizije” Bog zna kako će to biti i kada! Topničtvo naše puca kao ludo! – Jeo neapolitance i pio vino. Kao kaki pijanac. Čitao novine. U teškom smo zaklonu. Dvostruki krov, a pred našom glavom hrast. U ½ 6s večera: šnicli na paprikaš, vino, čaj sa rumom. – Dakako za vrijeme večere bio je svakdanji koncerat. Sve zvijezdano, mjesečina. 4 spavala u kućici pričuve. Zakurili su peći! – 
4. studenoga 1914. 4.[11.] U 6s se probudio. Nekako oblačno. Pio crne kave. I izjutra potpisivao poštu! U 9s jeo sardine, jabuke, vino. Dobili “Hölgy” cigareta, vino, rum, rakiju i 150 cigareta “Sarajevo” i “Ljubuški”. Bio kod nas zapvj. Tmurno i užasno dosadno. Čitao novine! Svud se marljivo radi i ukopava. U 10s jeo salame, kruha. Sve iz dosade se hranim. Jeo suhe šljive. – Razvedrilo se, sunce, pa se oprao i počešljao. Sjedio pred kućom na sanduku od naboja.
5. studenoga 1914. 5.[11.] U ½ 7s ustao. Lijepo bje vedro, no neobično hladno. Potpisivao poštu i pušio “Hum!” U ¾ 8s kad se uredio pio crnu kavu, rakije, jeo neapolitance. Sunce. –
6. studenoga 1914. 6.[11.] U 1s započela je gadna topovska glazba! Ali braća su slabo uzvračala. Primio sam poštu, a za momčad je prispjela menaža. Odredio, da se sve pravedno razdijeli. Bilo samo nervozno stanje, te smo s bojazni čekali “smrtnu uru!” – U 4s za najveće topovske vatre zaputili smo se u spojne jarke. Od silnog pucanja topova naši su živci zamrli i kao oglušili. U 4.30s su puknule podzemne mine, znak “navale”. Kroz rane jutarnje magle, koje su se nagomilale okolo horizonta, dolazile su redomice granate. Jedna je dapače skoro zapala među nas, te me samo prošao smrtni znoj. Prošli smo iz zaklona prama neprijatelj. postavu. Momčad je nosila sa sobom vreće pijeska i nataknula bodove. Prve borbe su bile žestoke, jer je mnogo lješina ležalo okolo mene, jedna uz drugu, a zadah krvi, što je kapala iz rana palih junaka, dolazila mi je u nozdrve. Svom snagom i svom voljom opirali smo se navali. Polako sam sa mojim ljudima napredovao; jer je život sviju za me isto dragocijen kao moj! U naše topove, “merzere” položili smo svoj život i od njihova se djelovanja nadasmo spasa! Besprijekornu srčanost i hrabrost pokazala je momčad. Oni su trčali kao ludi u susret ubojitim puškama, pušćanim strojevima i topovima i stoga su se imale pridonjeti veće žrtve, nu uspjeh bijaše brži i temeljitiji. Djelovanje strojne puške bilo je užasno. Jedan red momaka od 10 ljudi pade žrtvom. Bili su se odveć nadvili nad nabacanu zemlju pred šumom i baš taj tren je sipala tamo svoja smrtonosna taneta. -“Jedva ostadoh živ!” – reče pork Šepić. -“Živio!” – povikasmo svi i ustali smo.
7. studenoga 1914. 7.[11.] U 2s se probudio, a onda opet zadrijemao u zaklonu 11. satnije. U 4s se prema odredbi vratismo k baonu. Naši napreduju izvrsno i tjeraju Srbe. Kod baona dobismo nove stvari: salame, slanine, kruha, vina, čaja, rum, šećer, kavu. Dakle, opet puno jesti. Momčad se nahranila, i u 6s se zaputismo na Ribarsko brdo. Na desnom se krilu čuje užasna vatra. Zamijenio pušku sa revolverom i sabljom! Vidio sam posve dobro srp. postave, te se sam čudio, kako smo se na 30x (koraka, nap. prir.) mjestimice blizine, tako dugo držali. U zaklonu se pronašlo čitavih sanduka naboja, mnogo oružja, kabanica i t.d. I u zadnjim trzajima bje neki “Srb. komita”, koji je još 3 momka prije smaknuo, a onda sebe. Sve se naše satnije negdje sjedinile na Zeriku, a mi ostali sami, bez ikoga, a puta ne znaš. Išli smo kroz brijegove, strmine, no nigdje nikoga. Tu i tamo prolazio je koj zaostali momak! Dan hladan. Tako smo lutali do 12s, a na koncu uspjeh za pronalazak baona uzaludan. I poslije podne se jedva pronašli.
8. studenoga 1914. 8.[11.] Kiša! Spavao na zemlji! Spustio se sa brijega u kotlinu, nadošli smo na malu povisicu i gledali okolicu dalekozorima: Telečky, Rakarić, ja. Najednom protiv. top kresne 3x (koraka, nap. prir.) kraj nas šrapnelu u zemlju. Legnuli smo čekajuć smrtnu osudu! Iza što su još neke granate pale, bili smo poprskani razrovanom zemljom, pijeskom, komadićima cigle, i drugim raznim sitnicama. Al΄ čim je okrenuo bacati na lijevo, na desnu smo stranu utekli, pa pod brijeg. Momčad je ležala na cesti. Strojna se puška s΄ momčadi spuštala niz šumu, i tamo je baš bacio šrapnele. Vidio sam, kako je 1 ubio, a 4 ranilo! Najednom pade granata na cestu i vidio sam, kako je jednog mog΄ domobrana nestalo u zraku. Nije se moglo raspoznati, tko je!, jer kao kakovo(?) bje meso. Šator. list i telečak te jedna noga, bila mu je na drvetu; mozak, krv tekla potokom. Na cesti ostade ležati samo jedna noga, drugo sve razmrskano! – Zastavnik Grčević, koj΄ je nosio barjak pukovniji, dobio “nervenšok”, plakao je, vikao, i poslan je u bolnicu.
9. studenoga 1914. 9.[11.] U 5s jutro se probudio. Drhtao sam cijelu noć od zime. Pio čaj s rumom. U jednoj kući nakrali se krumpira, luka, česnjaka. Jeo janjetine kod baona, koj΄ se smjestio u kući, a mi zebli pod vedrim nebom. Nekako oblačno, no držim, da će se razvedriti. Napredovanje. Bio sam prednja ophođa s΄ vodom. Čim se pojavio iz šume, opali puška. I hitca 3 projuriše nam nad glavama. Izaslao sam ophođu i ta mi javila, da je pucano iz jedne male kućice. Uputio se tamo i javio natrag do zapovj. baona ndporka Krasnik. Pred menom se nalazila kućica, a na zid naslonjena puška s otvorenim zaklopnim stapalom. U oniskoj kućici ležao je na slami Srbin, žut u licu s bolesnim izražajem.
10. studenoga 1914. 10.[11.] Probudili se u 4s jutro. Pili opeta topao čaj s rumom. Pretražili mjesto. Išli kroz Badanju gornju. Čim sve bliže, to je veća vatra. Naše su obice vrlo dobro gađale, te je vrlo rijedak hitac, koji je promašio. Kao da se pod nama rušila zemlja, tako je sve se treslo, ali osjećajući, da još živimo, u nama se probudila želja, da svom silom navalimo na neprijatelja! Pork Knežević, puk. pomoćnik, sve nas pozove k sebi!
11. studenoga 1914. 11.[11.] U jutro hladno. Čuli smo zvuk trublje, koj nas je zvao na “zbor”. Fronta bje za napredovanje posve druga. Na Tekeriš! Naišli na zaklone, iz kojih se protivnik povukao. Na povisici bje odmor. Pio čaj s rumom, jeo orahe, jabuke, suhe šljive i kruške.
12. studenoga 1914. 12.[11.] U 7s se probudio, drhtao sam od zime i mraza, jer noć bje vedra i zvijezdana. Svagdje momčad loži vatru. Pio čaj s rumom, jeo slaninu i bijeli ovčji sir, sve kao zajutrak. Kašalj me gnjavio. Za danas je određen u Gradojeviću odmor.
13. studenoga 1914. 13.[11.] Kad se probudih, padao je snijeg. Popio ruma. U 7s dalje u selo Miačević. Stupalo se kao ludo, u dvoredima. Užasno blato, da je nužan plivači pojas. U 11s odmarali u jednoj šupi, da ugrijemo smrznuta uda. Jeo svinjetine, grijajuć se kod vatre, pio rum! Poslije podne bio sam određen kao /rélie/ spoj između 42. divizije i naše pukovnije u mjestu Breznica. Prijavio sam se kod stožer. zapovjednika podpuk. Minich! Soba u kojoj se stožer smjestio bila je velika. Oko stola sjedili su časnici pred kartom, a pred svakim vino, desera, a moj želudac prazan. “Ovo se mora zauzet!” reče jedan, “i to sjutra!” – Pomislih, lako je zapovijedati, al΄ jel΄ je izvedivo, to je njima u toploj sobi svejedno i uzgredno pitanje! –
14. studenoga 1914. 14.[11.] U 4s probudili. Pili čaj s rumom! Nitko kroz ne zvaše. Mirno spavao! Svi su pošli, samo ja ostao s momčadi. U 6s jeo jabuke, orahe, suhe šljive, i kupio purana za K.4.- i dao peći na ražnju! Kod diviz. povoza pronašao sam kolegu iz gimnazije Spitzera, a taj me ponudio rakijom, cigaretama, a momčadi dao grah, da si kuha! Sjedio u toploj sobi i razgovarao s vlasnikom.
15. studenoga 1914. 15.[11.] U 4s se probudio, slabo spavao, hodali po meni štakori, pa izgrizli u torbi kruh! Jeo svinjske bubrege na masti, jetra i pio vino. Rano sam počeo! Jeo jabuku. U ½ 7s pio čaj s rumom. U 7s išli putem simo, pa tamo, pa natrag, kao muhe bez glave. – U 10s sklonili se u šumu, jer nas napucalo srp. topničtvo i tamo jeo salame, kruha i pio ruma! – Moja momčad vodila je 12 srp. zarobljenika i među njima jedna učitelja iz Šabca, narednika.
16. studenoga 1914. 16.[11.] U ½ 7s se probudio, dobro spavao i bilo mi je toplo! Dan vedar, prekrasan.
17. studenoga 1914. 17.[11.] U ½ 7s ustao. U noći padala je kiša, nu nije mi šatora promočila. Vani je hladno, maglovito, oblačno. Pio čaj s rumom, jeo salame i kukuruz kruh. Pušio srp. duhan. –
18. studenoga 1914. 18.[11.] U 6s ustao, kad je donešena k nama pukovnijska zastava na čuvanje. Kroz noć padala je kiša kao luda, sada tek po malo sipi. Tu u “Komaricama” određen 3ro dnevni odmor. Pio čaj s rumom, jeo komis s prasetinom. Dnevno morao sam imati meso, za koje se služak brinuo, da priskrbi. – U 8s dovedoše srp. časnika na preslušavanje. Čim je prispio ponudismo ga crnom kavom, cigarama i cigaretama.
19. studenoga 1914. 19.[11.] “Komanice”. U 8s se probudio! Vani pada snijeg kao lud. Popio sam čaj s rumom, jeo piletine sa komisom. Pile sam platio K 1.50, a drugo je momčad, u noći pokrala, a da se ni glasa nije čulo! Počešljao se i oprao. Prošetao dvorištem sa štapom, načinjenim iz ruskog boda! U blizini se čuje žestoka topovska vatra. Mjesto odmora osigurano poljskim stražama.
1. Ugarska: Bačka, Banat, Segedin, Erdelj Pisao sam karte poznatima. I. baon nije mirovao, nego je nastavio progon protivnika. Po satniku Murković zapovjed. I. baona zarobljeno oko 1200 ljudi, 4 topa, 2 strojopuške. Satnik je zaista izveo junačko djelo, jer je 8mo struku snagu protiv. držao. Isto i ndpork Matijević. – “U Valjevu bila je revolucija, vojničtvo se srp. suprotstavilo, na obranu, da nedadu grada demolirati i bombardovati, i neće se više tuči. Dodijalo im. Oni zarobljenici kod I. baona, koji se predadoše vikali su: živili Hrvati, živio car i kralj Franjo Josip I. Nastala je demoralizacija od srp. vojske. Računamo na skori svršetak, ali onda ćemo morati na Rusiju. Turska navijestila sveti rat protiv Rusije i zarobila do 15. ov. mj. 7000 Rusa!” –
20. studenoga 1914. 20.[11.] U 7s ustao, popio čaj s rumom i dizao mesnate konzerve, dvopek, 3 kavine konzerve, 1 kruh i 5 cigara, a cigarete nekako moljakam. – U 9s jeo samo kruh i pile. Predbježno ostajemo u Komanicama, kao zborna pričuva. Pa lijepo je u toploj sobi, pijuckati rakiju, nasladivati se krasotama Leposave!?! – U 10s dobili zapovijed za polazak. Potrčao sam, da sakupim svojih 78 momaka, jer Telecky nije još prispio. Njemu se ne žuri. U 10,30 krenuli smo po gadnome blatu, da bi plivati mogo na cesti u Gornje Toplice. Putem sreli na kolima ležećeg ranjena u nogu i ruku stnka Murković. Na njegovo je mjesto imenovan ndpork Krasnik. U Toplicama jeo konzervu, pile s žuhkim komisom. Nastanili se u šljiviku. Ubijen jutros pork. Vladarski, a Dr Jurinac zarobljen. U 3s objed: bažulj na juhu s mesom i bijela kava. – Grijali se u šljiviku kod vatre, a kiša je pomalo i sipila. Katkada zabludila po koja kugla k nama iz velike daljine. Naše teško i gorsko topničtvo žestoko puca. Zarobljenik pripovijeda “o metežu i presenečenju u neprijateljskim pozicijama, kada iznenada počeše tamo padati vlastite granate i šrapnele. Iz zarobljenih srp. topova naši pucali. Dugo su o tome razmišljali, dok se ne sjetiše! Zatim neka u našim kartama kotu 708 na 704 ispravimo, jer je porušena, izbombardovana!” –
21. studenoga 1914. 21.[11.] U 6s se probudio, pio čaj sa rumom. Vani hladno, a u šatoru mi bje toplo. Topovi gruvaju, a u daljini se čuje puškaranje. U 7s prama “Milovac”, te napredovali u topov. prot. vatri. Obilazili preko brda, kotlina, da nas ne zahvati. Napucala nas protiv. ophođa, nu mi samo naprijed kroz “Plandište”. Dobio na putu od moga narednika Golubića, ½ paketa najfinijeg bos. duhana. Granate se u visini 100 met. raspršnju nad našim glavama. Nervozno sam pušio, uzdajuć se u M. B. L. U III zoni sela “Jajčić”, grijao se kod vatre u jednoj kući, sjedeć na tronošcu. – Uhvatili zarobljenika 10, a nekako protiv. društvo puca kao ludo, okolo kuće zviždaju taneta. Momčad je u rojnoj pruzi, spremna za navalu. I topničtvo nas pozdravlja, a sve zrak titra, zemlja se trese, tutnji. – Povratio se ndpork Krasnik, a na njegovo mjesto išao nadprk Horvat k I. baonu. Iza kuće žestoko bije gorski top. Sva se kuća trese! Novine o ratu. “Narodne Novine” 22. kolovoza 1914. br. 195. G. LXXX.- “Novosti” 18. rujna 1914. br. 254. G. VIII. “Novosti” 30./9. 1914. isto “Novosti” 9. /X. br. 275. “Novosti” 11. /X. br. 277. “Novosti” 16. /X. br. 282. “Novosti” 24. listopada 1914. br. 291. “Novosti” 31. /X. 1914. br. 297. “Novosti” 6. /XI. 1914. br. 303. Uspjesi i pobjede. “Novosti” 11. /XI. 1914. br. 308. N.- 14. /XI. 311. 21./XI. 1914. br. 318. “Novosti” 22. /XI. 1914. br. 319. “Novosti” 23. studenoga 1914. br. 320.
22. studenoga 1914. 22.[11.] U 7s se umoran probudio, pio čaj s rumom i crno vino, rakiju iz njezine pivnice. Vani pada smrznuta kiša, a u daljini se čuje topničtvo. U ½ 8s jeo sardine. -“Jesi l΄ čuo, kako se javlja kući smrt, sa strane pukovnije!” – upita me kod dolaska pork Gjuka. -“Nu kako da ne, “nemojte ga žalit, umro je kao junak!” Zaista lijepa utjeha!” – U 8s pošli naprijed prama potoku “Ljigu”, po ravnici, kraj kuća, plotova, koje momčad za prolaz razdere i skida. Jeo slaninu, kruh, pio rakiju. Kod neke kuće bile su race, a moj služak taki jednu uhvati, zaokrene vratom, pa u krušnu torbu. Izađe baba u taj čas i reče: -“Uzmi brate sve, samo nek΄ je glava cijela!” – -“Pa to i hoću!” – i uzme preostale dvije. Nekako bje maglovito, pa kako nijesmo znali prava puta u rojnoj se pruzi polagano napredovalo. Gorski topovi pucaju na povisicu, koja se mora zauzeti. A tada naprijed u ždrijelo pušćane vatre, i čim sve dalje, najednom nas napucale srp. izvidne ophođe. I mi stali, kraj vrba. Imali smo naravni zaklon, malo uzdignutu zemlju. Brzo smo legnuli, izaslao ophođe, da pretraže tlo. Momčad je s΄ služakom zaklala race, čistila čupajuć perje, usprkos vatre. Na zgodnome ih mjestu u kući ispekli. Vidio, kako se nekoja momčad lagano vuće iz kuća, noseći slaninu, kruh, pa putem jedu i napreduju. Sve se uzme silom, Samo naperi pušku. – Kod živice sve zaposjeli i čekali na daljnje odredbe. Katkad planula puška i u tom času, eto ti svih glava u zemlji. Kiša je prestala, pa je hladno. Sjeli s pork. Labaš na slamu, pa jeli gušća jetra sa kruhom. – Na desno smo u spoju sa 2. baonom, te se mora na njega čekati, dok zauzme povisicu, a onda juriš s fronte. Naše ophođe, pred nama na 120x (koraka, nap. prir.) pucaju, sastav. se sa protivničkim. Protivnik se povukao. – U 10s dobili zapovijed, da se povučemo natrag, dok saperska satnija ne načini most, preko Ljiga. Povukosmo satniju do prvih kuća i tu se iza plotova je momčad ukopala. Nas dvojica pošli smo u obližnju kuću, domaćin Lazić, sela Jajčić /I. okruga/. Jeli i kod njega med, pa razgovarali. -“Gdje su Vaši?!” – upitasmo ga. -“Iza Ljiga. Teško je doći preko, jer je nabujo, a prelaza nema!” – -“A ima ih mnogo?!” – -“Ta dašta!” – U 12s objed; sjedjeli oko stola u toploj sobi. Baš na svetac svega! guska sa zeljem, na ocat i ulje, kukuruzna pazlamača i sir s vrhnjem. U ½ 1s primili zapovijed, da se povućemo posve na povisice, jer smo preslabi za navalu. To nas je veselilo! Kaki bje naš položaj: Povisice, po našem topničtvu zauzete, mi u dolini, pred nama nabujao potok, a preko potoka na povisicama protivnik. Topničtvo nam nemože pomoći, jer je daleko, a ni mi sami nemožemo ništa, jer sa žestokom vatrom brane prelaz. Tek gorsko topničtvo je pucalo! Za 9. satniju smo pronašli lijep stan, u bogatoj srp. kući. Soba je lijepa prostrana. Zakurit se moralo, a neima drva. Trgali su plot! Sve priredili za noćenje, a žena je sama morala donijeti sijena. U sredini sobe je velik stol, a domaćica bogata, zove se Marković. Naokolo stolice i jedan krevet. Posve je lijepo, i veseo sam! Dobio 7 karata i 2 lista poštom, 5 cigarilosa i 25 “Duna” cigareta. Opazio sam, da u toj kući i snaha imade i sve se sakrile u pivnicu. Kraj naše sobe, bje njihova soba. U 2s se s Gjukom uputio k snahi u vizite. -“Kako se zoveš?!” – upitam je. -“Mileva!” – -“Imadeš muža?!” – -“Da, taj je u ratu!” – -“Zove se?!” – -“Jovo Marković!” – -“Taj je u ropstvu!” – rekoh, izvadio knjižicu, moj dnevnik. Niti sam čuo to ime, niti ga poznam. – “Ako baš želiš, napisat ću Ti cedulju i on se može vratiti kući!” – -“Molim Te starješino!” i stisne mi ruku. Dobro pomislih i napisao sam njemački cedulju, no same rečenice. Potpis skroz kriv. -“Evo!” – i značajno je pogledam, bliže sam k njoj koraknuo i tiho rekao: “Na večer, ću doći!” “Da čekam!” odvrati. No Gjuka je uzaludno govorio mladoj djevi od 18 god. o svemu. Ova bje prekrasna crnka! -“Uspjeh!” – rekoh mu, kad se vratismo u našu sobu. -“Neuspjeh!” – on odvrati! -“Prepusti meni, za sjutra!” – U ½ 3s pili cacao kuhan na vodi, a u 3s čaj s rumom. Služak je našnofao crno vino i to je uzeo, i donio! -“Mora ga imati u pivnici!” – reče. -“Sve ćemo pretražiti!” – reče nared. g. Golubić, koji bje s nama i zaputismo se kao komisija u pivnicu, i sve pregledali. Njima tj. snahama, rekosmo, da je taka zapovijed. – Iza pregleda se oprao, počešljao i u 5s jeli pečene guske. Pjevali. U 6s pio čaj s rumom. Na podu načinismo krevete iz sijena. Soba bje topla. Stan samo za časnike 9. satnije! – U 7s bio sam po “protuslugu” kod lijepe mlade snahe, te se u 8s povratio, svukao cipele i popio crnu kavu s rumom! -“No!” – reče Gjuka. -“Za 20. god., taj će ratovati s mojim sinom!” –
23. studenoga 1914. 23.[11.] U ½ 7s se probudio, obukao, pio čaj s rumom. Jeo pečene krumpire na vatri. Nekako se prehladio, pa me muči silan kašalj. Pork Labaš odredio vodstvo satnije sebi, I. vod, ja, II. vod. nared. Mile Golubić, financ. priglednik, posjednik kolajne za hrabrost I. razreda, jer je uništio srp. telefon. Pork. Telecky imenovan je zapovj. 4. satnije, zast. Rakarić doglasna odvojka, a nadpork Horvat se vratio k 10. satniji. Gjuka posve sjajno vodi satniju, oprezno, čuva ljude, gdje može. Meni je uvijek govorio “moj subalterni (podređeni, nap. prir.) bez Tebe nikuda!” – Sjedeći oko stola, reče pork Telecky, koji je htio za oproštaj čokolade, indirektno: -“Imadeš zle ili dobre čokolade?!” – [upita?] porka Gjuku. Dakako, da smo se hranili i pili rakije. Posve se presvukao. No kako su u noći domobranci sve rekvirirali ili bolje pokrali, došla je žena pritužit. -“Starješino, ubiše mi vepra!” – -“A tko?!” – -“Pa Tvoji momci!” – -“Jel΄ ga poznaš?!” – -“Znadem ga, imade brojke na kapi!” – -“Da vidimo!” – izađosmo. -“E sad ga ne raspoznajem!” – -“E šta znam ja, tko je!” -, se vratih natrag. Kad ja u sobu udarismo u smijeh. Na stolu se nalazile šunke zaklana vepra, za koje žena nije pomišljala, da su njezine. – Oko ½ 8s primio ½ l ruma, čaja i šećera. Gorski top nas smeo u razgovoru, a na lijevo žestoko puca strojna puška i pj. puške naših predstraža na protiv. ophođe, to dojavi ordonanc. Pio crne kave sa rakijom, jeo salamu, kuhano pile, suhe šljive, suhi sir s putrom! Vani toplo, pada sitna rosa. Gorski top pucao je za pokus, a kad se najednom javio prot. top sve zamuknu, da se ne oda postav. Još smo uvijek u selu Jajčić. Topničtvo srp. puca. Zapovj. brigade je Mihaljević, a divizije general barun Salis-Seewis. – U 8s jeo čokolade i “vlaške base” /obrani kajmak pomiješan s sirem kravljim i to se čuva u bačvicama, kao liptauer/, što bje izvrsno. Oko ¼ 10s pucao je srp. top s granatama i šrapnelama okolo naše kuće po brdinama. Mi sjedimo okolo stola, i pišemo. Nas to ne smeta. Katkada smo i zapjevali: “alaj smo se sastali bečari….”. U sobi je toplo. Do sada još nije prispjela nikakova zapovijed za polazak, to nas veseli! -“Vele, da protivnik nema municije!” – -“A, puca kao lud!” – K nama u visite prispio pork Fristacky, krapinec, pa pili kao duge rakije! – Primili zapovijed, da se mesnate konzerve točno na momčad porazdijele, da neimade jedan 5, a drugi samo jednu konzervu. -“Šćef, kako da to učinimo!” – -“Neka narednik reče, da su konzerve nekoje pokvarene, pa se moraju ispitati!” – -“Dobro si smislio!” – Gledajući kroz prozor učinak, vidio sam, kako je jedan momak mirisao kutiju sa svih strana. Ja sam izašao. Sve bje u zboru, a pred njima predane konzerve. -“To nije sve! Onaj, tko je sakrio, krepat će, ako je pojede, kao pseto, a to se ne dolikuje vojnika!” govorio sam njima. “Tko još ima neka donese, neće mu biti za prevaru ništa!” – -“A ptičice!” – rekoh onima koji su ponovno donašali konzerve! Sve se jednako razdijelilo. -“Jel΄ sam Vas prevario!” – rekoh, kad se ljutiše nekolicima. – “Sad pokušaj pojesti i eto Ti tane u glavi! Ima dosta hrane okolica. Samo tu nemoj krasti!” – Nekolicina sjedi kod vatre, prem njima kotlić, a iza njega vire samo noge od pilića znak, da su sve ukrali. Pa, kad se neki deran pritužio, da mu pale plot, naložio sam, da se plot smije kuriti. – Gorski topovi žestoko pucaju sa povisice, a i poljski, novo pridošli. Pred nama preko potoka u jakosti od 2ju divizija, po pričanju zarobljenika i ophođa, odaslanih u predtlo. Čete naše odmaraju. Topničtvo puca, jer se protivnik ukopava. 102. puk. od 15. kora, ponovno zarobila srp. pomočište i sve naše zarobljene po protivniku, pa ih predala u naše ruke. Nadpork Marić, od gorska topničtva nas uvijek prati i uvijek žeže. U ½ 11s pili kimel liker. Ljudi se tuže, da neimadu ništa, da su siromašni i nariču, a kad tamo, pun je tavan svega. To ordonanci i svi služaci rekviriraju ili bolje ukradu. E kada moramo! U 12s objed, kuhan po zgb. gostioničaru iz Dolca Škreblin. Izvrsna juha s rižom, svinjetina s kuhanim zeljem, crna kava. Zapušio cigarilos. Od Gjuke dobio 10 “Duna”. Baba je zakopala bure rakije u đubre, “Mato”, /tako se rugaju domobranima/ to pronašao istočio rakiju, a prazno bure zakopali natrag. – Oko ½ 1s primili od baona, 1 komis za svakoga, 3 mesnate konzerve, dvije kutije “Milch Cacao” po 350 gr. iz tvornice “Nährmittelwerke Gesellschaft m. b. H. von Franz Smolka, Wien XX.” I momčadi u ½ 3s se dijelilo, pa se kod toga slikali. – Jeo jabuke, čokolade, suhe šljive. – U ¾ 3s počeo je srp. gadno gruvati top na brijeg, gdje su naše predstraže. U 3s pio cacao načinjen na mlijeku, a sve mora gazdarica, da dade. – Iz brijega se vidi protivničke zaklone i ukope. Tamo naši žežu. Novo pridošli poljski topovi se tek ukapaju i prave vatropostav. To sam pregledavao. – U ½ 4s djeluju polj. topovi, svi se prozori stresu i zemlja dumi, kao da je potres. Sjedismo u sobi kao prikovani. Preko naše kuće lete granate i šrapnele. Oko ½ 5s kada se sve smirilo, preselio se k nama čitav baon, jer je granata puknula pred kuću, a jedna šrapnela probila krov, njihove nastambe. Prem nam pokvarili sve račune kod snaha, ipak ih radosmo primismo! I to gg. stnk Somogy, ndpork Krasnik, Tomašević, Kosnia, Kramarić i kad. Somogy. -“Ovđe je sigurnije!” – -“Pa naravno!” – Pili rakije, pa pjevali. U 7s večera: zelje s gulašem, guska, svinjetina, na koncu čaj s rumom i medom, a poseb med na kruhu. Pili kao “drotari”. Čitali na glas pukovnijsku zabavnu zapovijed: “Izriče II. baonu i braniocima u ime previšnje službe pohvalu, za hrabro držanje prama neprijatelju. – Vele da se ne može naprijed, to je laž! Navala se mora načiniti, preko mrtvih se tjelesa mora ići naprijed!” -“Neka kuša sam ići!” – bijaše mnijenje.
24. studenoga 1914. 24.[11.] Načinili smo svečanost. Dugo u noć se pjevalo, pilo rakije, raspoloženje izvrsno.
25. studenoga 1914. 25.[11.] U 7s ustao, popio cacao s dvopekom. Vani sve je maglovito, hladno, te se pomalo smrzava. Određeno je da se načini obrambena pruga za noćno zauzeće, a kroz dan će biti samo polj. straže. Pio rakije, jeo svinjetine.
26. studenoga 1914. 26.[11.] U ½ 6s probudio, jer dobismo cigarete. Iznova dali zakuriti, jer bje hladno, a kroz noć nam bje, ah tako toplo! – Vani gadna zima, sve smrznuto. U 6s je momčad dobila menažu i kavine konzerve! Naše ophođe, koje su u noći otvorile vatru žestoku na protivnika, javile su da ne bje uzvrata, već su vidjeli, kako Srbi leže u zaklonima! Žele nas namamiti! U ¼ 7s pio čaj s rumom, jeo teletinu s kruhom. U ½ 7s dobio 1 Mileter Früstück (!) konzervu i 50 kom. “Kyrali” cigareta. Odredba na zapovj. vodova: Njoj! I moje su misli bludile po mojoj domaji, po mome Zagrebu. Al΄ sudba je okrutna. U 10s jeli šunku i kukuruz komis. Baš šmekalo. Došle bake, pa se tuže, da im vojnici sve ukrali.
27. studenoga 1914. 27.[11.] (isječci iz neimenovanih novina, bez naslova, rukopisom zabilježeno 27./XI i 6./XI., str. 377-378)
28. studenoga 1914. 28.[11.] U 7s ustao, užasna bje vatra cijelu noć i jutro. Popio čaj s rumom. U 8s se zaputio k pomočištu, koje bje u našoj nekadanjoj nastambi. Dao se pregledati po Dru Ereš, glav. puk. liječniku, pa Dru Soku i Dru Flügel. Dvojica mi išla na ruku, a glava ne.
29. studenoga 1914. 29.[11.] U 7s ustao, pio cacao i crnu kavu. Odredio sve i služaku za odlazak. Dobio sam od liječnika slijedeću potvrdu: Priređivali se za odlazak, sve nekako oblačno i magla. Jučer zarobljeno po 42. diviziji 800 momaka, 2 majora, 2 nadporučnika, 1 pomoćnika, nared. i počasnika. Poubijali su svoje časnike Srbi i predali se. 40. div. zarobila 1000 Srba. Od 28. puk. dva se voda predala, jer je tamo najviše Srba. – Išli kroz Jajčić samo blato po putu:
30. studenoga 1914. 30.[11.] U 7s ustao. Vani užasna zima, sve oblačno. Mnogo imade srp. zarobljenika i ranjenika ovđe. Pio čaj s rumom, jeo teletinu s komisom. Vedri se, bude lijep dan, no samo silno blato. Ni vrag se za nas ne brine, možeš krepati! Ići ćemo u “Valjevo”. U 8s prošli, a u 10s sjedjeli pred postajom Divci na polju pod sijenom. Jeli konzervu, stopljenu na vatri i teletinu, Tomašević, Schwanzer, ja. U 10 ½ opazili putem topovsku kolonu, pa sjeli na kola. Kad mi bje droncanja previše, nastavio sam put pješice. U 12s išli kroz želj. stanicu Divci, te uvijek uz željezničku prugu. Na pruzi se sjeo, odmarao, pa se na suncu grijao. Posve sam umoran, kao slomljen. S nama i pork Trebitsch. Brlečić je samnom išao kroz Iverak. Kupio kukuruznog kruha, od prolazne vračajuće se kolone i rakiju. To bje objed. Blato sve pliva po vodi. Noge me bole, pa često počivao. U daljini se čuje pucanje i gruvanje topova. Putem sami krepani konji i razrovane srp. kuće. Vručina je užasna, a ranjenika toliko, da neima nigdje ni mjesta. Putem samo ločemo rakiju, pa rum. U ½ 4s prispjeli u Valjevo, pa iz jedne bolnice u drugu, jer neima mjesta. Na dvorištu sjeli na stol. Dobili objed: pravu bolničku juhu s rižom, bolje vodu, govedinu. Kraj nas iznašali mrtvace, oko 15, pa samo nabacali na kola i voze. Zaista žalosno, a srce ti se para. Mirno to promatramo, a žalit ga tek možeš! Umiru svi od ugušenja krvlju. 60 klm. moramo ići pješice, a “visoka gospoda” se voze kolima, od kora, brigade. Svećenik ih u dvoru i blagoslovio. Lopatama išli naprijed civili, za njima kola, svećenik otkrite glave, to bje sprovod. U večer našli stan u sobi, drinske vojne bolnice. Postupaju s nama kao psima. Šta je čovjek?! Schwanzer i ja legnusmo na sijeno, a Ivo u sobi s nadprk. Marić, zastv. Očigrija. Za jesti neimaju ništa. Večera čaj s rumom. Ako sam neimaš, šta uza se, tada krepaj! To je sudbina! Tko, to ne vidi, taj nezna šta je rat! Soba je velika s elektr. svijetlom, topla, leže kraj mene i Schwanzera, zastavnici: Matunci, Jadanić. Jeo “hachee konzervu!” Ovakovo je stanje za plakat! “Eh, da me moji vide!”, uzdahnuo sam.
1. prosinca 1914. Prosinac.
1.[12.] U 6s se probudio. Pio za zajutrak crnu kavu. Nitko te niti ne gleda, pa šalju dalje. -“Tko može ići, neka ide u Šabac!” – reče liječnik. I svi se dakle za put spremamo, izašao iz sobe, a naslov bje: “stan drinske bolničke čete!” U 8s krenuli. Nekolicina se, s kojima se dogovorismo vozili na kolima upregnutim u volove, jer bijahu ranjeni u noge. No volovi slabo vozili. Sve smrznuto, sunce, prekrasan dan upravo bez tračka oblaka, vedro, kao riblje oko. Kroz mjesto Grabrovicu. Sjeli na travu načinili odmor i jeo konzervu komis. Drugima izim mene nije htio služak ništa dati, jer je čuvao samo za mene! -“Neka se svatko za žderilo brine!” – reče. Užasno blato na cesti, možeš se kupati, a i kola ne mogu ići naprijed. Okrenusmo kraćim putem i čekali na vozeće kolima, pa nas volovi prestigli. U selu Konjsko groblje odmarali, pio rum. Za jesti slabo. U 1s objed na vlažnoj livadi. U cipele ide voda, jer su na kapici poderane. -“E, samo doći kući i eto veselja!” – govorio sam. -“Ajda mali!” – govorio je nadpork Marić, novim volovima, koje smo silom uzeli. Premda je žena plakala istovarismo stvari, pa vozi dalje. Neki Srbin se ustručavao dati za novce piliće, no samo su uzeti, a nato nam reče, da smo “austrij. propalice!” Odsuđen je na smrt, hitcem iz revolvera. -“Ne ubi, ako si mi brat!” – Jeo svježi pšenični kruh s sirom, suhe šljive, pio rakije. Na putu hec, volovi ne mogu voziti, no pa kako smo svi navalili na kola, pukne rudo. Samo na prečkama vozio se ndprk. Marić dalje. -“Sve, baš za kino!” -, pa se grozno tome smijali. Došli u selo Slatina i pronašli nova kola. Po mjesečini se vozili, sjedeći u kolima pravili šalu i pjevali: “Zdravo, da si domovino mila!” ……. U 6s prispjeli u mjesto Gola glava, pa načinili na podu iz sijena krevete. Gazda se otimao nas primiti, pa ga sa revolverom u ruci nato prisilili. Unutra nekakovi momci c. kr. deutschmeister puk; pa ih natjerali. Vani sve zvijezdano. Večera pilići i crna kava. Onako sav blatan išao sam osobno po sijeno. Bijaše tamna noć. Nakupio sijena, uputih se u kuću, kadno za menom eto neki domobran. -“Gđe si to pokral!” – reče mi -“Tam si zemi!” – rekoh mu. -“Jebi Te vrag, naj biti tak jalen!” – Na to se okrenuh, pustio sijeno, pa pljus! Onda je tek sve razabrao. –
2. prosinca 1914. 2.[12.] U ½ 6s ustao, vani još sve zvijezdano, smrznuto, studeno. Pio i čaj s rumom, jeo pšenični kruh, kupljen za K 2.- Pio cacao na mlijeku. U 7s još za tmine uputili smo se dalje. Baš je počela zora rudjeti, a mjesec zalazio. Promatrao sam taj pojav, a uzdisaj letio je u moju domaju. Vozili se na kolima opskrbne kolone kroz Kaceljevo. Odmarali. U 2s jeo samo kruh, a konzerva se grijala. Dvopek sam griskao. Put gadan, pa se sve treseš. Bolio me zub, pa uzalud pio rum. Užasno sam deprimiran, ne znajući što će biti. K tome sam gladan. Kad je opskrbna kolona pošla u tabor, onda ćemo s volovima. Onako gladan zaputio sam se u jednu kuću, tražeći kruh. -“Ženo imaš kruha, za novac!” – -“Šta imadem trebam sama!” – -“A koliko imaš i gdje!” – -“Tu zatvoreno!” – -“Otvaraj!” – -“Neću!” – -“Smjesta otvori!” – i primim za revolver. Ona otvori, pa kada smo ušli zatvori vrata. Na podu je ležalo mnogo hljeba. -“Dakle htjela si me prevarit!” – -“Uzmi sve moje, pa i čast, nu kruh ne!” – -“Želim kruh!” – i prignem se zato k zemlji. -“Brate ostavi!” – i prihvati me za ruku. -“Šta!” – izderem se -“Ti znaš, šta hoću!” – -“Šuti!” – i uzeh kruh, a ona stane u sav glas plakati i vikati. -“Nijesi mi brat!” – -“Niti ne!” – i pođoh. Ja je shvatih nu nijesam htio život stavit na koncu. Dan prekrasan, sunce lijepo grije, vidi se aeroplan. U 5s došli u selo Bošnjak, u neku kuću, u kojoj bje stan bahata mađ. poručnika pučkog ustaše. Putem straža sami mađ. ustaše, a naši siromasi u bojnoj liniji. Tamo odmarali u stanu. Pio cacao načinjen na vodi. Vani mjesečina. Legao na krevet, jeo pekmez namazan na kruh. Do 9s sam spavao, a tada pošli dalje, putem. Sjajna je mjesečina, kao dan. Neko se vrijeme vozio, a tada hodao. U 12s noću došli u selo “Matijevac”, te se nastanili u toploj sobi, gdje bijahu same dvije žene. Pucali iz revolvera po psima na dvorištu, pa došla nekakova česka ophođa, pa je Tomašić i ja, natjerali. A kad sam sa elek. žaruljom došao u sobu, žene se uplašile. Jeo suhe šljive, pekmez, pio rum! Legao i sjedio na tkalačkom stroju. To bje krevet. Zvijezdano. U ½ 1s legnuo.
3. prosinca 1914. 3.[12.] U 5s se probudio, zvijezdano, mjesečina. Popio čaj s rumom. U ½ 6s se zaputili dalje. Hodali bi dan i noć, samo da čim prije stignemo kući. U mjestu Lojanice. Tad se zaputio Ivo do zapovjednika, no taj mu reče: da tu nije komis depôt. Za kaznu ukrali mu cijelu vreću časn. dvopeka. Kroz rijeku Dubravu, i u nekoj se kući utaborili. Vani gadna zima, magla. Putem susrećeš same ranjenike i ranjen. voznu kolonu. U mjestu Cerovac, sjedili oko vatre i pekli gusku na ražnju. Bili smo Očigrija, Tomašević, Marić, ja. Pio crno vino, jeo čokolade. Objed bje guska. Mimo prolazili regruti, a mi im dali samo mirisati gusku. Nadpr. Marić se uvijek vozio i pravio šale. Svi ga promatrali. -“Udri Jovo!” – -“Šti – hajs, crnko!” – pa opali batinom. Ceste su šljunčili s kamenjem i ciglama, te u tu svrhu rušili kuće. U ½ 3s došli u “Šabac”. Sreli nas zagreb. poštari jedno deset njih, pa dali vino, cigarete. Došli u bolnicu, dobili sjajnu sobu s pet kreveta, pa sami. Originalno! Dali zakuriti, pili vino i pušili cigarete. Prevalili u svemu oko 120 klm. -“E sada kuražno, pa smo kod kuće!” – reče Ivo. -“I više se ne vraćamo!” – odvratih. Sam Šabac lijepo mjesto, no većim dijelom razoreno sve, jer su na njih pucali. Jučer zauzet Beograd. U Rusiji stojimo zlo, a 21. pr. mj. htjela je na nas navaliti Italija. Primila je pismo njem. cara u kojem je rečeno: “da će pod najtežim uvjetima sklopiti s Rusijom, Francuskom, Engleskom mir, te svom snagom, navaliti na njih, te je razkomadati, uništiti!” Bolnica “Etapen reserve Spital!” Rusija naložila Srbiji, da nas suzdržava do skrajnosti. – Krevet zeleno oličen, a na njemu zimski gunjac; pred krevetom stol i baršunasti fotelj. Jeo bijeli kruh, kao “mliječni kruh”, te se tome veselili. U 4s dobio čaj s dvopekom. Bio je liječnik i pitao šta nam je! -“Kada možemo dalje!” – upita Ivo. -“Neznam!” – reče liječnik. -“U Valjevu imade 10.000 ranjenika!” – -“I ti će k nama!” – -“Da!” – -“E onda moraju gg. sjutra proći!” – To smo čekali, a onda, kad je liječnik prošao vudri se “hincati” po krevetima, onako teško bolesni. Jeo čokoladu. Posjetio nas je i vojni superior Dr Rihtarić, pa se veselio, da je našao Hrvate. – Iza njega, eto jedne bolničarke. -“Guten Abend! Wie geht es den Herren!” – reče. -“Koj pristojan danas ide u rat!” – reče nadpork. -“Hvala!” – odvrati lijepa bolničarka i izađe. U ½ 6s dobio čašu čaja, a u 6s navečer sir s ½ komisa, a poštari slali šnicle, vino! Dugo se razgovarali, pa usnuli. (str. 395, isječak iz novina) Naljoljao sam se vina. Prije no legnuh tražio sam svoje stanovnike.
4. prosinca 1914. 4.[12.] U ½ 8s se probudio, ustao i posve se obukao. Bio sam kao lud! Naskoro evo me u mome bijelome Zagrebu. Popio gutalj cognaca, jeo komis, čokoladu i časn. dvopek. U ¼ 10s došao k nama nadoficijal Oberski, a njegov služak donio je izvrstan čaj s rumom. Ovakav još nijesam pio i k tome mliječni kruh s čokoladom punjen. Pio cognaca kao lud, moram se od veselja napit. U 10s reče glavar liječnik: -“Die Herren gehen heute um ¾ 12 Uhr fort !” – To nas tek razveseli. Pio vino, uopće sve, šta je za piti. Razgovarali s sestrama, Njemicama, al΄ one bijahu pitome. U 11s dobili dobru juhu i ½ litre vina svaki. To sam ex popio! Nek se živi. U ¾ 12s otpremili nas u kola “Crvena križa!”, pa kroz Šabac, pontonski most preko Save u Klenak. – Kada sam opazio Savu srce mi burnije zakuca, a suze mi navru na oči. -“Evo nas u domaji!” – primijetih. -“Našoj miloj Hrvatskoj!” – reče Ivo. Kružio sam očima po pljuštajućoj vodi, a čarni traci sunca uzveličali su ljepotu, rijeke. Sve kuće u Klenku razorene, razmrskane po srp. topničtvu. U ½ 3s smo prispjeli na željez. stanicu Klenak. Kao mala djeca veselili smo se željeznici. I kako ne! 4 mjeseca gledali smo smrti u oči, a sada vidimo stroj, koj će nas odvest u krilo naših milih, u naš dom. I ako se ne vraćamo zdravi, ipak će nas željno, sretni primiti. Ukolesali nas u II. razred, a samnom Ivo, Očigrija i Schwanzer. U ¾ 3s jeo salamu, komis. Put do stanice bje gadan, kola išla malo naprijed, pa stoj. A najvoljeli bi ići aeroplanom! -“Ivo ipak je naš plan uspio!” – -“Pljuni na Srbiju, da se ne vraćamo!” – U 4s krenuo je vlak, a u ¼ 5s prošli kroz “Nikince!”, a u 7s prispjeli u Rumu. U restauraciji na kolodvor. stanici jeli šunke, pili pivu. Prvi se puta, opet pošteno najeli i napili. Svi nas putnici čudno gledaju onako blatne i smazane. Tu saznali, da vlak taj tj. bolnički kreće u Solnog u Mađarsku. Zaputili se do zapovjednika. -“Molimo, da možemo ići u Zagreb!” – -“To nije moguće! Iznajprije treba dozvola zapovj. stanice Ruma, pa hodni list. Ja to ne mogu dati. Izvolite ići u Solnog, a tamo tražit za Zagreb!” – Iz jurećeg vlaka skočili smo napolje! -“Dre – vo mi idemo kući, a ne u Mađarsku!” – Vratili se u restauraciju! U salama i čekaonicama kolodvora nabralo se neizmjerno mnoštvo pušaka, nosiljaka i drugih stvari, a kraj toga su, naslonivši glavu na telečak ležali vojnici, ranjenici. Do kolodvora dopiralo na mahove pucanje i gruvanje topova, s tihom dalekom jekom. U 8s pošli s vlakom drugim prama Vinkovcima, al΄ prije ulaza u vlak nalupao je Ivo bezobrazna Mađara na stanici, pitao ga: -“Kada ide vlak u Vinkovce i prama Zagrebu!” – -“Nem toudom Hórvatom!” – odvrati. -“Ti vrag m…!” – pa pljus. On nato uteće. -“Jesi li vidio!” – rekoh mu. -“Pa da idem k njima!” – odvrati. Posve zgodno, pravili šale i pili kao nori. Al neka! “Novosti” 27./XI. 914. br. 324 (str. 399, novinski članak) [“Novosti”] 28./XI. 1914. br. 325 (str. 399 i 400, novinski članak) “Obzor” 2. prosinca 1914. br. 333. (str. 400 i 401, novinski članak) „Novine” 3. prosinca 1914. br. 75. g. I. (str. 401-403, novinski članak) [Obzor?] 6./XII. 1914. br. 333(!) (str. 403-405, novinski članak i slikovni prilog)
O palim junacima!
“Novosti” 6./X. 914. br. 272. i 28./XI. 914. br. 325. (str. 406-408, novinski članci) “Novosti” 10./XI. 914. br. 307. (str. 408-409, novinski članak “Novosti” 11./XI. 914. br. 306(!). (str. 410-416, novinski članci) “Novosti”, 30. studena, 1914. (str. 416, novinski članak)
5. prosinca 1914. 5.[12.] U 1s noću prispjeli smo u Vinkovce, prelazeći iz vlaka u vlak. U restauraciji opet kupio šunke, pa pive, a Ivica se raskuražio, pa naručio “šampus”. Cijelu noć smo pili i pušili uz onu: “Tek jednom živiš brate moj, Ti veseli se i budi svoj!” Od veselja smo pili. U društvu s nama dobrovoljac Čeh neki pork etap. zapovjedničtva. Žderali formalno i pili rakiju! Na koncu pio čaj s rumom, čokolad – kavu. Oko 4s jutrom se najbolje razigrali, a Ivica se zajedno samnom “iluminirao!” U 5s dobro natrušen legao na 3 stolice, a krušna torba pod glavu i do ¾ 7s se prespavao. Popio bijelu kavu s vrhnjem, i kifle. Srdit sam na tako dugo čekanje vlaka. Kako sam izgledao. Neobrijan sa bradom, velikim brkovima, dugom kosom, a po tijelu hodali stanovnici uši itd! No ovako se po sobi ogledajuć, pane mi oko na neku damu. Velike se briljant. naušnice sjaje, misliš, nekaka je to grofica. Dugo me i bezobrazno promatrala. Zaputio sam se do nje, da je pitam za junačko zdravlje. Zvala se Katica M. iz Srijema. Poznala je sve naše časnike, onda znadeš sve. Odveo sam je k našemu stolu, i ona je išla. Sad vudri ponovno piti šampus. Opazio sam, da je posve pitoma, zgodno se razgovara, opipava! A ha! U 8s krenuli i ona s nama u naš koupe. Gospoda me shvaćala, pa pustila na samu! A tada, bio je moj dan! …?! – U ½ 10s stigli smo u Brod, pa se zaputili u restauraciju. Tu smo imali doručak: gulaš, pivu! Ja sam sjedio kraj nje i mislim, da joj bje dovoljno. -“Pisat ću Ti, daj mi adresu!” – reče mi. -“Izvoli!” – i predah potpunu adresu. U 12s bje objed: juha s rižom, svinjsko meso, salata krumpir, vino, palačinke. Nek se živi! Pušili samo cigarete: “Orient”. A kad su prispjele članice iz brod. crvena križa, pravio s njima šale. -“Ja trebam njege, tako lijepih gospojica!” – Oko susjedna stola sjedili obrijani časnici s novim elegantnim skoro športskim odorama, sjajnim cipelama, pa nas smazane promatrali. U 2s se zaputili u grad. -“Hej Vi marod (nemoćan, slab, nap. prir.), nesmije se u grad!” – reče pučki ustaša domobran, porku Ivici. -“Što, ja sam časnik!” – -“To ja znam, no zapovijed je takova!” – -“Recite Vi svome zapovjedniku, neka se objesi za nožni palac, jer da ja idem u grad!” – i pođe dalje, a ustaša ode u restauraciju. -“G. major zove Vas unutra!” – reče ustaša, kad se povratio iz restauracije. -“Ako me g. major želi, neka izvoli izaći!” – I ustaša ponovno ode no povrati se s majorom! -“Kako on mene može sustaviti, da nesmijem u grad. Nijesam propisno odjeven! Al zato bijah 4 mjeseca na ratištu i vukao se po grabama, a ne po salama!” – -“Ne ljuti se, možeš ići u grad!” – -“Zahvaljujem, sad idem kući!” – reče Ivo i prihvati pruženu ruku majora! A sad se sakupili oko njega drugi časnici. -“Imadeš pravo!” – rekoše mu, na pripovijedanje. -“Ovaki iza frontni gigerli (kocoš, nap. prir.) žele imponirati!” – -“Nama iz fronte!” – reče jedan pork. Slovenac. Mala je od straha nekamo utekla no ipak je prispjela. -“Piši mi, pa ću doći u Zagreb!” – U 3s pošao je vlak! U vlaku razgovarasmo sa mnogo gospođa, kojima su muževi u ratu, pa vjerno slušale ratne događaje i doživljaje. Na kolodvoru u Sisku zaokupiše me poznati zgbčanci! -“Kako daleko ste bili!” - upita me zap Dr Don. -“Oko 30 klm pred Kragujevcem!” – odvratih. -“To je laž!” – umješa se Dr E. Fr. advokat. -“Izvolite ići gledati. U ostalom s ljudima, koji nijesu bili u ratu ne debatiram! Molim odstup!” – i krenuh prema kupeju. A kasnije je pitao Dr D. -“Tko je to?!” – -“Poručnik K. iz Zgba od 25. domob. pj. puk!” – Vlak je jurio, a moja uzrujanost bivala je sve veća. Znao sam, domalo eto me kući, gdje sve mi što žudim, gdje svaka slast. Prešli smo Savu, a mene obuze čudno čuvstvo. I mome oku sine onaj mili grad, u kojem prvi puta ugledah svijetlost dana, sunca, osjetio prvi majčin cjelov, njegu, milu ruku, koja me mazila, svoje čedo. Suze mi navru. I u moru svjetla tužno se dizao lijepi Zagreb – grad. U ½ 9s prispjeli smo na stanicu. Sjeo sam s služakom u fijaker, pa neka vozi. Sve mi se činilo posve stranim, gotovo nepoznatim. Tko me vidio, čudno me promatrao. Navukao sam kapu preko uha, samo se nos i oči vidjele. Podupirao se sa batinom, a usađenom u ruski bod. Oko ramena prebacio sam dalekozor, oko pojasa revolver! Sare sve poderane, kao i cipele, kabanica žuta od ilovače. Služak Štef nosio je na leđima vreću s stvarima, gunje i sablju. – Kad je kočija stala pred kućom, moje srce žestoko je udaralo. Pozvonio sam! A kad se vrata otvore, služavka samo zavikne: -“Joj, gospon!” – -“Mama, Štefy!” – zavikne sestra i kao luda se digne od stola i skoči k meni. Majku našao sam bolesnu! I kad me vidje zaplače od radosti! -“Moj sinko, pa kako Ti bje?!” – -“Zlo i dobro, majko!” – Dugo bili smo zagrljeni. -“Ponajprije moram iznijeti stanare!” – Posve se preobukao, namazao masti proti ušima i inoj gamadi, a tada sam večerao! -“Kako je onđe! – pitate. Tamo je strašno! Čini se, da ne samo što ljudi ogluše nekoji, već i zemlja, čuju se strašni topovski hitci i plamen se vidi. Kad bih mogao sabrati sve misli, divio bi se slučaju, koji je dao, da sam još među živima!” – -“A gđica Schl. bila je javiti mami da Ti je razmrskala šrapnela glavu! Zato je bolesna!” reče po tiho sestra “žalosti se!” – -“Pa kako se uvjeriste!” – -“Iza dva dana primismo Tvoju kartu!” – Najviše se smijala sestra služaku, koj je govorio, da smo sve kupili, a ukrali smo, te na meni žensku košulju! -“Al΄ si lopov, kao tat!” – reče Dragoisla. -“Gol ne mogu ići!” – -“A ti krasni gunji!” – pitaše Leona. -“Kupili sa pet prsti i malo straha!” – Oslobodio se stanovnika, u 11s sam legnuo. Pozorno sam slušao, hoće li započeti pucnjava. -“Neće danas, da pucaju!” – -“To mora biti neugodno!” – -“Kako kada!” –
Povratak
“Zdravo moja domovina, majko mila, Ti, koja vjek΄ u boju miso s΄ mi bila, Za Te sam svoju vruću krvcu prolio, I svom se hrabrošću vjek΄ borio! – Prolazio kroz gorja, brda, rijeke, lugove, Šume, bare, kamenje, polja i trnove, Da obranim čast, slobodu Tvoju, Spasim milu, dragu, otačbinu moju! – Sa suzom radosnicom se vraćam, Srce burno, lice veselo svraćam: Primi opet majko, svoga mila sinka, Ti mu podaj željna mira i spokoja, Ti Hrvatska zemljo slavna moja, Ti lijepa naša, mila nam domovina! – Pozdravljen i Ti Zagrebe moj budi, U kom rujna zora onako ne rudi, Kao nekoć za vremena davnih, Kad pričala je djela junaka slavnih! – Svi su Tvoji na bojištu sinci vjerni, Za slavu doma život žrtvovat spremni! A kada se sve to pobjedom svrši, Težak udes sreću Hrvatske će da skrši!” –
Konac I. knjige.
21./II. 1915.
| ||||||
|
|
Sa ratišta, Knjiga I.Uvod Davno buktila je mržnja Austro-Ugarske monarhije, prama malenom zlobnom uznemirivatelju kraljevini Srbiji, koja je potanjim planovima, urotama i skovima, htjela narušiti mir, velike carevine. Dugo se popuštalo, zlobnu crviću, no posljednje djelo, ubojstvo našeg milostiva prijestoljonasljednika Ferdinanda i supruge mu Louise, rasplamsa mržnju, koja urodi zlim plodom. Dne 28. srpnja 1.914. bude Srbiji naviješten rat!?! Od dana umorstva, neprestano bijahu napeti odnošaji, uvijek sam držao, zlo će to svršiti. – Mirnim se je načinom htjelo riješiti taj spor, no uvijek se uplitao u stvari “djed” sa sjevera Rus, protektor kraljevine Srbije. Nota, koju je stavila naša monarkija, sastojala se iz slijedećih točaka: Demarche u Beogradu (novinski članak, str. 4-7)
28. srpnja 1914. 29. srpanj 1914. 1. - 5. kolovoza 1914. 5. kolovoza 1914. 6. kolovoza 1914. 7. kolovoza 1914. 8. kolovoza 1914. 9. kolovoza 1914. 10. kolovoza 1914. 11. kolovoza 1914. 12. kolovoza 1914. 13. kolovoza 1914. 14. kolovoza 1914. 15. kolovoza 1914. 16. kolovoza 1914. 17. kolovoza 1914. 18. kolovoza 1914. 19. kolovoza 1914. 20. kolovoza 1914. 21. kolovoza 1914. 22. kolovoza 1914. 23. kolovoza 1914. 24. kolovoza 1914. 25. kolovoza 1914. 26. kolovoza 1914. 27. kolovoza 1914. 28. kolovoza 1914. 29. kolovoza 1914. 30. kolovoza 1914. 31. kolovoza 1914. 1. rujna 1914. 2. rujna 1914. 3. rujna 1914. 4. rujna 1914. 5. rujna 1914. 6. rujna 1914. 7. rujna 1914. 8. rujna 1914. 9. rujna 1914. 10. rujna 1914. 11. rujna 1914. 12. rujna 1914. 13. rujna 1914. 14. rujna 1914. 15. rujna 1914. 16. rujna 1914. 17. rujna 1914. 18. rujna 1914. 19. rujna 1914. 20. rujna 1914. 21. rujna 1914. 22. rujna 1914. 23. rujna 1914. 24. rujna 1914. 25. rujna 1914. 26. rujna 1914. 27. rujna 1914. 28. rujna 1914. 29. rujna 1914. 30. rujna 1914. 1. listopada 1914. 2. listopada 1914. 3. listopada 1914. 4. listopada 1914. 5. listopada 1914. 6. listopada 1914. 7. listopada 1914. 8. listopada 1914. 9. listopada 1914. 10. listopada 1914. 11. listopada 1914. 12. listopada 1914. 13. listopada 1914. 14. listopada 1914. 15. listopada 1914. 16. listopada 1914. 17. listopada 1914. 18. listopada 1914. 19. listopada 1914. 20. listopada 1914. 21. listopada 1914. 22. listopada 1914. 23. listopada 1914. 24. listopada 1914. 25. listopada 1914. 26. listopada 1914. 27. listopada 1914. 28. listopada 1914. 29. listopada 1914. 30. listopada 1914. 31. listopada 1914. 1. studenoga 1914. 2. studenoga 1914. 3. studenoga 1914. 4. studenoga 1914. 5. studenoga 1914. 6. studenoga 1914. 7. studenoga 1914. 8. studenoga 1914. 9. studenoga 1914. 10. studenoga 1914. 11. studenoga 1914. 12. studenoga 1914. 13. studenoga 1914. 14. studenoga 1914. 15. studenoga 1914. 16. studenoga 1914. 17. studenoga 1914. 18. studenoga 1914. 19. studenoga 1914. 20. studenoga 1914. 21. studenoga 1914. 22. studenoga 1914. 23. studenoga 1914. 24. studenoga 1914. 25. studenoga 1914. 26. studenoga 1914. 27. studenoga 1914. 28. studenoga 1914. 29. studenoga 1914. 30. studenoga 1914. 1. prosinca 1914. 2. prosinca 1914. 3. prosinca 1914. 4. prosinca 1914. 5. prosinca 1914.
| ||||
